Željko Rohatinski i Mladen Bajić svete krave

U Hrvatskoj, vele, nema nedodirljivih. Ali, samo na prvi pogled. Ne radi se u ovom slučaju o ukidanju kaznene nedodirljivosti političkih moćnika pomoću uskočkih istražitelja, zbog čega se direktori javnih poduzeća boje donositi investicijske odluke kako ne bi jednom zbog njih zaglavili iza rešetaka. Ovdje se radi o naizgled potpunom ukidanju osjećaja respekta prema političkim, religijskim, gospodarskim i medijskim elitama.
Razočarani i ogorčeni Hrvati s ulice pozivaju vlast da se makne. Dosta im je svega. To je potpuno normalno. Normalno je da premijerki pod prozorom viču da je došlo vrijeme za deložaciju. Normalno je da njezinim suradnicima viču da su lopovi, lažljivci i pijanci. Normalno je da se pljuje i po izglednome budućem premijeru, inače šefu SDP-a. Normalno je da se biskupe kritizira kad se usude gurnuti nos u neke svjetovne stvari, jer, kao, nije to njihov posao. Normalno je da se liječnike proziva za mito, da se na suce viče da su lijeni. Normalno je da se o poduzetnicima generalno govori kao o kradljivcima, a o ministrima i zastupnicima kao o parazitima. Kad se sluša glas ulice, reklo bi se da u Hrvatskoj nema svetih krava. A onda se na obzoru pojave Željko Rohatinski i Mladen Bajić. U Hrvatskoj bez svetinja oni su uspjeli postati idoli.
Svatko se prije ili poslije nađe u blatu, pogotovo ako je povezan s politikom ili privatizacijom, samo njih dvojica ostaju na pijedestalu. Rijetki koji su se usudili postaviti pitanje vjerodostojnosti glavnog državnog odvjetnika, koji je po diktatu politike godinama žmirio na korupciju koju sad uz dopuštenje politike razotkriva, brzo su bivali ušutkani. Čak i oporbene perjanice znaju slegnuti ramenima i reći da se Bajiću mogu staviti na dušu mnogi propusti, ali da ipak ne vide boljega od njega.
Još rjeđi, koji su se usudili naznačiti da guverner ne vodi dobru monetarnu politiku te da je pomoću deviznih rezervi odavno mogao utjecati na promjenu trendova u posrnulom gospodarstvu, odmah bi dobili po nosu. U HDZ-u su svoje nekontrolirane, kritički nastrojene mangupe ribali tako da se sve prašilo. Morali su se javno ispričavati kako se ne bi poremetili odnosi između Vlade i guvernera. U toj igri, naime, Vlada je uvijek gubitnik.
Sve i svakoga se može dirati, ali guvernera i glavnog državnog odvjetnika ne. To je zabranjena zona. Legenda o njihovoj uspješnosti, ustrajnosti i borbenosti postala je poput dogme. Nešto što se ne propituje. U to se vjeruje. Čak i zagrebački prosvjednici prihvatili su tu dogmu pa su u jednoj od večernjih ophodnji svratili do zgrade Hrvatske narodne banke, formirali oko nje živi lanac i vikali: „Ne damo HNB! Ne damo HNB!“ Rohatinski je, pak, tek nešto prije, nakon konzultacija s prvim ljudima Zagrebačke banke Franjom Lukovićem i Privredne banke Zagreb Božom Prkom, odlučio pustiti u financijski kvorotok 6,3 milijarde kuna. Učinio je to samostalno, bez konzultacija sa Savjetom HNB-a, bez konzultacija s Vladom. Narod je to pozdravio, ne pitajući ako je to spasonosni potez za domaće gospodarstvo zašto ga guverner nije povukao ranije. Mogao je. Bez znanja Vlade ili u suglasju s njom. Ljudima koji žele da HDZ-ova vlast napusti poziciju, to što je „Super Roha“ povukao rečeni potez bez znanja HDZ-ove Vlade zagrijalo je srca. Bilo je to kao da je sišao na ulicu i prodružio im se u prosvjednoj šetnji zagrebačkim ulicama. U očima naroda Rohatinski se time samo učvrstio kao rijetki zaštitnik nacionalnih interesa. U zemlji u kojoj političke elite dobivaju prezir jer građani smatraju da ne znaju zaštiti interese zemlje koja im je povjerena, guverner je mnogima jedina svijetla točka. Bajić zatvara visokopozicionirane lopove, a Rohatinski spašava obraz nacije.
Za razliku od Bajića, koji zasad ne pokazuje ambiciju za uključivanje u politiku, priprema terena za eventualnu kandidaturu guvernera Rohatinskog na sljedećim izborima dobrano je odmaknula. Guraju ga poslodavci, prihvaća ga ulica. U općem kaosu koji se valja Hrvatskom mnogima se čini da je on to novo, spasonosno lice koje će izvući zemlju iz gliba, iako nije ni novo ni mlado, a vjerojatno ni spasonosno. U očajničkoj potrazi za nekim tko nije političar, ljudi zaboravljaju da svaka slika ima lice i naličje. Rohatinski možda nije političar, ali politika je ipak njegov posao. Kad se prepirao s Vladom, kad je kritizirao njezinu politiku, kad je vukao neke od svojih guvernerskih poteza on se bavio politikom. I puštanje spomenutih milijardi kuna u bankarski sektor je politika. Čak i svojevrsna pretkampanja.
Hrvatska se doima kao da se trenutačno nalazi između dvije krajnosti, ljubavi i mržnje. Obje krajnosti podrazumijevaju potpuni izostanak kritičnosti. I dovode do toga da se prije ili poslije svatko nađe u onome Gundulićevu stihu „'ko bi doli, sad je gori...“ i obrnuto. Odnosno, najstrastvenije mrzimo one koji smo nekad obožavali. Ako uistinu ima političke ambicije, a po mnogim se signalima čini da je tome tako, za Željka Rohatinskog nije dobro da bude sveta krava, a još manje da se ljubav prema njemu mjeri mržnjom prema Jadranki Kosor.