Zabranjene teme – Zaštita dužnika

Analizirajući tuđe ljudske sudbine skloni smo kritici. Gotovo uvijek! Uvijek nam je lakše suditi ljude pored nas nego li objektivno promotriti svoje živote i svoje pogreške. Većina građana koja su uspjela oduprijeti se izazovu ili prinudi prežive (poslovno ili doslovce) preuzimanjem kredita, kakve posljednjih godina nude t.zv. “kreditni uredi” često s osuđivanjem gleda na žrtve ureda, agencija, zadruga, štedionica ili kako sve ne nazivaju polulegaliziranu (a zakonom formalno zabranjenu) djelatnost koju narod bolje pozna pod imenom „zelenašenje“. Žrtve osuđuju čak i oni koji muče muku s isplatama kredita podignutim u financijskim ustanovama koje vlasti i društvo nazivaju banke, iako već je velik dio građana svjestan da je riješ o vrlo “srodnim načinima poslovanja” te da se i banke u svojem poslovanju korite raznim nelegalnim i protuzakonitim sredstvima, no zbog svoje pozicije u društvu imaju status “nedodirljivih”. Razlike između banaka i agencija su male, a razlikuju se u kamatama i nijansama u provedbi prisilne naplate nad dužnicima. Metode se toliko malo razlikuju da se i sami često pitam da li je riječ o istim organizacijama, posebno kad u oglasima i na reklamnim materijalima agencijama pročitam da posjeduju ovlasti za pregovaranja s bankama, koje su u sustavu službenih tijekova novca. Ponekad si opravdano možemo postaviti pitanje nije li ponekad riječ o istim vlasničkim strukturama, a najmanje što možemo posumnjati je riječ o “kolegijalnosti”, međusobnoj spregi i uzajamnom interesu. banke “zatvore” dubioze, a žrtve ostave u nemilosti onih koji se tek formalno služe zakonitim sredstvima, a zbilja je puno okrutnija.

Slušajući teške sudbine čovjek ne može, ostati hladne glave i bezobzirno ići svojim putem. Život je težak, i naše sudbine mogu u trenu postati slične sudbinama ljudi koje ne primjećujemo, a kad ih susretnemo ponekad ih čak i osuđujemo. Sami su si krivi, zaključujemo, a koliko je tome tako i da li je uvijek doista tako u biti ne znamo. prepuštamo se dojmi i poluinformacijama, a posrnule ljude prepuštamo “njihovoj sudbini”, u biti uništenju.

Primjer čovjeka kojeg ne mogu, zbog njegove sigurnosti imenovati pravim imenom, no riječ je o stvarnoj obitelji i njihovoj sudbini, pričao je svoju životnu priču i dostavio je na uvid originalne dokumente koji su mojoj pismohrani. Objaviti ću izmijenjene primjere ugovora, kako bih zaštitio obitelj neugodnosti od utjerivaća dugova koji su im danas na vratu. Umirovljenik, s malim primanjima, preko 70 godina star, udovac, živi sam u stančiću od 40-tak m2. Ima kćerku, teško bolesnu, već su dvije teške operacije iza nje, bori se za život. Kćerka je rastavljena, ima maleno djete o kojem se ovog trenutka, osi djeda, nema tko brinuti. Osnovne životne potrebe postaju prevelik teret, a socijalno i zdravstveno osiguranje ne pokriva sve troškove liječenja kćeri. Čak i svakodnevna posjeta u bolnicu košta, a o brizi za dijete da i ne govorimo. Čovjek u takvim trenucima ne razmišlja hladne glave, u pitanju su životi najmilijih. Novac spašava život kćeri i omugućava novi dan i kako u ulozi očajnika odoljeti sletkoriječivim pozivima „da s lakoćom riješe problem koji nepravedan sustav akumulira“.

Riječ je o 70 godišnjem ocu i djedu, čovjeku kojeg gledaju oči njegovim najmilijih djevojaka, a kreditni ured nudi slamku spasa. Čovjek, pročitavši o mogućnosti „brzog i jednostavnog“ kreditiranja,  s olakšanjem i povjerenjem kroči  u famozni kreditni ured.

„Manageri“ uvijek spremni, čekaju novu stranku i spremni su na brojne „ustupke“, ali je tako sve do trenutka potpisa ugovora!  Postupak uobičajen. U ugovoru jedan iznos, a na ruke se isplaćuje  daleko manji. Umanjena isplata se u posljednji tren obrazlaže činjenicom da su u ugovoru pribrojene već i kamate zajedno s glavnicom i da je to uobičajena procedura. Čovjek nema izlaza, obveze čekaju, riječ je o zdravlju i sretnom osmjehu ispaćene obitelji. Agencije razlikuju slučaj od slučaja, a naročito vole teške slučajeve, ljude koji nemaju izbora. Za njih su odabrani posebno teški uvjeti, jer znaju da su osobe koje se nalaze ispred njih često spremne na sve. Ljudi im se povjeravaju, agencije i „manageri“ točno znaju koliko je hitno i kakvo je stanje kod žrtava. Ovisno o informacijama koje imaju mijenjaju uvjete, uvijek na štetu stranke – dužnika. Kad je gospodin iz ove priče prihvatio sve uvjete koji su pred njega stavljeni od strane kreditnog ureda, praktično u istom trenutku kad je potpisao ugovor kreće pakao. Rečeno mu je da će kao jamstvo kredita sklopiti ugovor o kupoprodaji (!!?) jer da je to njihova praksa, a on u situaciji u kojoj se nalazio nije imao privilegiju na vrijeme za razmišljanje. Povjerovao je kreditni ured nadzire Ministarstvo financija, računao je na policiju, HANFU, HNB, računao je na pravnu državu u koju se zaklinju političari i svi stupovi vlasti. Uz „Ugovor o kupoprodaji“ ponudili su mu na potpis i Ugovor o zakupu s kojim je on stekao status podstanara u svom vlastitom stanu, kako bi imao formalno pravo boraviti u vlastitom stanu do isplate kredita, protumačili su mu. U stvarnosti „kreditori“ prenose nekretninu na svoje ime, u ugovoru obračunavaju odmah i glavnicu i kamatu, a obračunane rate računaju kao najamninu stana ili kuće koje odmah prenose na svoje ime. Kako biste tu transakciju nazvali? Može li se to nazivati kreditiranjem i smije li se dozvoliti da takvi kupoprodajni ugovori budu provedeni, a nekretnine stečene takvim putem otuđene? Dakako da ne smije, no to je nešto što ova država već godinama tolerira, institucije ne štite žrtve, već ih prepuštaju sudbini uništenja od strane agencija koje „posluju“ na takav način.

Ukoliko žrtva ne pristane na oako pripremljenu prijevaru „agencija“ ju provodi sofisticiranije. Ponaša se poput legalne banke i koristi termine fiducijarnog vlasništva ili  pak založnog prava, odnosno uvjetni prijenos vlasništva nekretnine na ime „investitora“, koja u potpuno vlasništvo prelazi prodajom nekretine putem javnog bilježnika ili suda, ukoliko dođe do raskida ugovora. Prepoznajete li isti obrazac kod legalnih banaka?
U većini slučajeva „kreditori“ se sami pobrinu da se steknu uvjeti za raskid, pa čak i ako želite i uspijevate biti uredni s isplatama rata, tada vas na to „prisile“ preseljenjem ureda s jednog mjesta na drugo, privremenim zatvaranjem postojećeg ureda, neodazivanjem na pozive i sličnim trikovima. Imaju spremnih desetak i više ureda, nekoliko natpisa sa imenima tvrtke, pečate, sve čeka pripremljeno za promjenu. U uredima se uvijek vrte uglavnom isti ljudi, što neodoljivo podsjeća na političke rotacije kakve već godinama gledamo putem TV ekrana. Nemam namjeru direktno povezivati te dvije organizirane skupine (agencije i političke stranke), no ne bi bilo iznenađenje da istrage pronađu ljude i financijske transakcije koje ih povezuju. Kao žrtve, sudionike ili čak organizatore, relativno je nevažno, no začuđuje „nemoč“ institucija države da se suoče s problemom polulegalnih kamatarskih organizacija. Prisjetimo se i priča o istragama o „nestalim milijunima“, „netransparentnim financiranjima kampanje“, a ponekad čak i upletenosti nekih „zaštitara“ politčara u afere naplate dugova i provizija i slika će se umjesto da se razbistri još više zamutiti

Grabežljivci najbolje love u mutnom i zato mnogima nije cilj razriješiti probleme, već stvaraju privid da se nešto rješava i radi.
Ljudi često među „managerima“ prepoznaju i ljude koji su se odprije bavili sličnim poslovima, policija ih dobro pozna po „predmetima“ koji se povlače po njihovim arhivima ili sudovima, no „posao“ i dalje cvijeta.

Zagreb je postao posebno plodno tlo, pa tako i osobe koje su se i prije desetak godina bavile takozvanim „tradingom“ , zatim „financijskim inžinjeringom“ vrlo brzo svladavaju nadopunu postojećeg znanja i uključe se i u ovaj novi vid poslovanja. Pronalaze stranke (žrtve) i nude usluge i „rješenja“. Posjeduju baze podataka dužnika, lakovjernih osoba, vlasnika nekretnina i uspoređuju ih s podacima o zaduženjima, lociraju žrtve i kreču u akciju. Možemo li to nazvati poslom ili je sasvim jasno da je riječ o organiziranom kriminalu? Kako je moguće da to prepoznaju svi osim „institucija države“, koje već godinama ne uspjevaju pronaći način da zaštite građane koji to od njih očekuju i za to ih plaćaju.

Gđa. Landeka se s pravom pita koliko bezosjećajnosti mora biti u nekome da bi izbacio na ulicu, iz vlastitog stana osobu koja je zadnje što ima dala da bi spasila nečiji život, da bi djetetu omogućila školovanje, da bi uložila u posao od kojeg živi ta osoba ili cijela obitelj. No jednako tako se pita kako je moguće da u jednoj pravnoj državi i socijalnoj državi ljudi dođu do krajnje stepenice očaja iz kojeg ne vide u što srljaju? Kako je moguće da  isto tako slabo vide i institucije koje bi trebale vršiti nadzor nad takvim uslugama? Da li su poreznjaci oprihodovali od strane Kreditnih ureda i investitora stjecanje nekretnina u punom iznosu vrijednosti te nekretnine s obzirom na iznose navedene u kupoprodajnim ugovorima? Da li su te tvrtke platile porez na dobit na temelju prodaje tih brojnih nekretnina? I na koncu, tko je odgovoran da se kreditna sredstva tih tzv. Kreditnih ureda ili privatnih investitora mogu plasirati bez dodatnih odobrenja i dozvola, i bez ikakve  kontrole?
Da je postojala kontrola ovakav oblik kriminala sigurno se ne bi do te mjere razmahao da je svaki drugi građanin sklopio s njima nekakav ugovor i upao u Danteov krug iz kojeg gotovo da i nema izlaza.

IZLAZ

Izlaz se mora tražiti ma kako bezizlazno izgledalo.  Kad se shvati da se radi o prijevari i manipulaciji od strane kreditora, odmah treba pokrenuti sve postupke u okviru zakona za zaštitu imovine, i za procesuiranje tih osoba. Pokrenuti tužbu pred nadležnim sudom za ništavost ugovora, i prijaviti sve najbližoj policijskoj postaji, ili Uskoku. Naravno, treba ustrajati do kraja, jer bez iskaza oštećenih i svjedočenja na sudu, teško da će se u potpunosti uspjeti. Kada se agencije sele s mjesta na mjesto pa ne dužnik ne može  doći do njih da bi platio ratu, treba odmah pisanim putem, preporučeno s povratnicom poslati zamolbu da ga obavijeste gdje da izvrši uplatu i na taj način ostaviti trag pokušaju da se izvrše obveze i krivcu koji je to onemogućio. Pošta će se ili vratiti, ili će se vratiti povratnica, a možda ipak stignu upute. U svakom slučaju nužna je svaka zaštita u slučaju isceniranog raskida ugovora, koji može završiti fatalno – kako to uobičajeno i biva.

Najbolje je odmah stupiti u kontakt s Udrugom za zaštitu prava dužnika, biti upućen u načine samozaštite i potražiti pomoć. Žrtva će se sama teško izvući, u rukama je opasnog i nemilosrdnog grabežljivca, a institucije se ne bave sitnim ribama, štoviše upravo s njima hrane predatore i tako kupuju vrijeme do novih izbora i tako u nedogled. Dok ide ide, misle oni, a nisu svjesni da dalje tako ne ide – DOSTA!

Objavio: vecernji.hr