Riječ stručnjaka

Podanički bruxelleski Hrvatski sabor

Karino Hromin_Sturm

U republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

Vrlo čudna manipulativna situacija će se dogoditi u Hrvatskom Saboru koji u saborsku proceduru gura po hitnom postupku, prijedlog Zakona o suradnji Hrvatskog Sabora i Vlade RH. Još je čudnije da sam Sabor predlaže zakon, a ne Vlada vladajuće koalicije.

Prvo se moramo zapitati zašto takav prijedlog o suradnji između dva najviša državna tijela, čija je suradnja strogo određena Ustavom ide u proceduru. Koja je intencija takvog zakona, kada je po našem Ustavu članak 4. državna vlast ustrojena na načelu trodiobe vlasti 'zakonodavne, izvršne i sudske'.

Zatim smo dobili odgovor da taj prijedlog o njihovoj suradnji ide na inicijativu Sabora, a ne Vlade RH. Takav prijedlog sam po sebi postaje sumnjiv, jer mora da Sabor nešto sumnja u rad Vlade i hoće ograničiti njezin utjecaj na Sabor. Međutim nije tako. Sve se odvija po EK direktivi.

Tko predlaže zakon

Tada smo saznali da je prijedlog došao od saborskog Odbora za EU-ropske integracije po direktivi. To postaje još sumnjivije jer je EU Komisija direktno dostavila prijedlog Saboru mimo Vlade RH. Što znači da je EU-ropska Komisija još prije nego što smo postali punopravna članica EU počela zaobilaziti Vladu RH i davati direktive, točno tako se to i zove EU-ropska direktiva EK.

Obrazloženje iz Sabora glasi. Kada stupi na snagu taj Zakon će znatno povećati ulogu Sabora i njegovih zastupnika u svim poslovima vezanim uz pripremu i donošenje EU-ropskih propisa i direktiva.

Ovo je 100% protuustavno, da su neki propisi EU jači od Ustava RH, koji je najviši zakon u državi Hrvatskoj kojeg se svi moraju pridržavati. Postavljamo pitanje za kaznenu odgovornost, tko je to dozvolio da se krši Ustav članak 5. koji kaže: 'U republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.'

A u ovom slučaju nam se ponovno nameće zakon koji dolazi izvana, a ne od hrvatskog naroda, od neke udružene organizacije, koja sama postavlja, a ne bira članove EU-ropske Komisije.

Tko snosi kaznenu odgovornost

No vrlo brzo smo pronašli krivca za kaznenu odgovornost to je Predsjednik odbora za EU-ropske integracije Danijel Mondekar (SDP), koji tumači da je Sabor ranije bio uključen u donošenje zakona i propisa na samom kraju procedure, kada je trebalo izglasati zakone i propise, zbog čega je često bio nazivan glasačkim strojem vladajuće većine.

A novi zakon će uključivati Sabor od samog početka u proceduri donošenja propisa. A prema direktivi EK od 1. srpnja formira se novi Odbor za europske poslove, koji će zamijeniti Odbor za europske integracije.

Ukratko cijela zavrzlama sa odborima, EU-ropskom Komisijom i Vladom, svodi se na manipulaciju, da će EU-ropska Komisija osim Vladi RH dostavljati DIREKTIVE za promjenu zakona i proipisa DIREKTNO u Sabor, kako joj Vlada RH ne bi smetala. A samim time potvrđuju se naše opravdane sumnje, da od 1. srpnja 2013. g. Hrvatska Vlada neće moći niti teoretski spriječiti donošenje nekog zakona iz EU.

Zašto se nastavljaju protuustavne promjene

Ovdje se postavljaju više Ustavnih pitanja, na protuustavni zakon o suradnji Sabora i Vlade. Članak 1. Ustava RH st. 2. kaže 'U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.'

Ako to propisuje Ustav RH, kako može Sabor izglasati Zakon, na osnovi kojeg će primati direktive za donošenje zakona i propisa i izglasavanje direktno od nekog drugog to jest od EU-ropske Komisije, a ne od NARODA REPUBLIKE HRVATSKE, kako nalaže Ustav.

Ili barem da takav zakon ide na referendum, međutim to onima u EU nije ni na kraj pameti da nas pitaju. Što čineničnim stanjem upučuje na to da je taj zakon protuustavan i da ga treba zaustaviti u proceduri.

Tko će donositi zakone

Što automatski znači da će Hrvatski narod biti isključen iz procedure predlaganja zakona i donošenja zakona, jer će svi zakoni i propisi dolaziti direktivama direktno iz Bruxellesa. A Hrvatski Sabor po tom zakonu će iste morati izglasati.

Tim više kada znamo da ulazimo u tvorevinu EU koja ima 500 milijuna stanovnika, i da je Hrvatsko učešće 0,8 %, pa kao ni do sada nećemo vidjeti niti jedan prijedlog niti će naši predstavnici u EU parlamentu 'PIPL MAST TRAST AS' moći sa 0,8% išta utjecati na ostalih 496 milijuna stanovnika. Pa navode da će Vlada morati uzeti u obzir stavove saborskih odbora koje će dobiti preko Odbora za EU-ropske poslove.

Direktive iz Centralnog Komiteta iz Bruxellesa

Takvim obrazloženjem sami dodaju ulje na vatru i priznaju da dosada nisu imali nikakve ingerencije ni utjecaj na Vladu u donošenju zakona, a sada će biti isto tako, samo će zakoni dolaziti iz Bruxellesa.

Uz to EU-ropska Komisija će krajem listopada poslati Vladi RH Radni program za iduću godinu. Nadalje predsjednik odbora Mondekar ponosno tvrdi da će Sabor biti aktivno uključen u pripremu europskih direktiva. Naravno to smo imali priliku 45 godina gledati u komunizmu, DIREKTIVE IZ KOMITETA (EK to je danas isto) samo se komitet promijenio.

Pa slijedi najveća glupost u cijeloj priči, da će premijer morati dva puta doći u Sabor i izvjestiti zastupnike o odlukama koje je ranije donijela EU-ropska Komisija ili Vijeće (Centralnog Komiteta).

Nadalje to će biti demokracija sve u šesnaest, jer će šef Sabora moći pozvati premijera da isti obrazloži prije donošenja sedmogodišnjeg financijskog proračuna EU ili prije donošenja direktive. Ali našim dičnim narodnim predstavnicima u Saboru nije važno to da direktiva ostaje direktiva, njima je bitno da slušaju i da provode ono što im Bruxelles naredi.

Tako smo saznali da je u većini zemalja članica praksa da premijeri pismenim putem izvješčuju parlament o odliukama EK ili Vijeća, čime vjerojatno najavljuju takvu praksu i kod nas.

Što se postiže takvim zakonom

Najbitnije je to da će taj zakon dati legitimnost Saboru, kako bi zastupnici sa sebe skinuli odgovornost, i da direktno komunicira sa EU-ropskom Komisijom i njezinim šefom Barossom, a on će morati odgovarati našem šefu Sabora na postavljena pitanja.

To je isto kao što je Barosso odgovarao grčkim parlamentarcima da MORAJU VRATITI LOVU.

SDP je dobio nalog- direktivu da to gusto granje sprovede u djelo, a HDZ ga zdušno podržava u protuustavnom donošenju zakona, tako Gordan Jandroković sa ushićenjem kaže 'konačno se to dogovdilo' i nastavlja da će zakon osigurati nadzor nad procedurom europskih direktiva.

Tako smo u našoj demokraciji nemoćni da zaustavimo naše parlamentarce da protuustavno i dalje donose zakone za nekoga izvana za njihov interes, a zaboravljaju zašto su i od koga izabrani i da moraju štititi NACIONALNE INTERESE RH i njezinog naroda.

mr.sci. Karino Hromin Sturm

Dnevno.hr

Dokumenti 'RSK' o Jasenovcu i britanskoj politici

Ante Nazor

U prošloj kolumni, govoreći o raščlambi poraza „SVK" u „Bljesku" na temelju srpskih dokumenata, spomenuo sam i dezinformaciju o rušenju spomenika („Kameni cvijet" B. Bogdanovića) u Spomen-području Jasenovac, koja je plasirana odmah nakon početka te operacije, kako bi se Hrvatska vojska prikazala ustaškom, a Republika Hrvatska kao nastavak NDH. No, pritom nisam naveo jedan raniji izvor, srpske provenijencije, koji je zanimljiv, ne samo zbog spomenute dezinformacije, nego i zato što je iznimno znakovit, jer govori o događajima u Spomen području Jasenovac, mjestu najveće tragedije Srba u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu, ali i mjestu najveće manipulacije žrtvama, na temelju koje je, između ostaloga, velikosrpska politika 1990-ih mobilizirala Srbe u Hrvatskoj za pobunu protiv legalno izabrane hrvatske vlasti i stvaranje jedinstvene srpske države. Riječ je o apelu koji su mještani Jasenovca 16. svibnja 1992. poslali „Vladi Republike Srpske Krajine" te vojnim i političkim vlastima na tom području: „Nakon mnoštva upozorenja, pismenih i usmenih obavjesti nižim i višim komandama, te Opštinskim i drugim strukturama želimo obavjestiti i Vladu Republike Srpska Krajina o situaciji koja vlada u našem mjestu. Jasenovac, kao veliko stratište Srpskog naroda doživljava ovih dana neshvatljive i nerazumljive probleme, naročito za mještane koji su preživjeli i drugi svjetski rat. Kada ovo pišemo onda smatrajte da smo zaista prinuđeni jer nas proteklih, a naročito ovih dana drži jad i ogorčenje na sve što se dešava oko nas. U Jasenovcu se nalazi naša (srpska, op a.) vojska koja je oslobodila mjesto, međutim, nažalost svakodnevno se dešavaju paljevine naših kuća, i dok naše majke ponovo plaču, počinioci veselo pjevaju i sve skupa ih asocira na događaje iz 1941. godine. Zar je moguće da nekom smetaju i takovi objekti koji služe kao dokazi o stratištu našeg naroda u toku drugog svjetskog rata, radi se o paljenju poznate „Kožare" i uništenju dijela dokumentacije na Spomen području. Teško je o ovome pisati kada moramo spominjati pojedine vojnike sklone ovim rabotama, ali to su nepobitne činjenice (što će se u daljnjoj istrazi verovatno utvrditi). Mora se bez ustručavanja reći istina. Žalosno što moramo držati straže pored svojih domova dok se u mjestu nalazi naša vojska, ali to je jedini način da se spasi imovina od uništenja. Ponovo naglašavamo da su ulaskom i oslobođenjem Jasenovca zatečene dvije paljevine, i tako reći ne opljačkano mjesto. Danas u Jasenovcu ima preko 170 zapaljenih objekata, od čega oko 25% srpskih. Svakodnevno se apelira na povratak i ostalog raseljenog stanovništva međutim, prema razvoju događaja, i prisutni dio stanovništva razmišlja o napuštanju Jasenovca. (...)" Dakako, to nije bio usamljen primjer napada pripadnika srpskih postrojbi na Srbe i njihovu imovinu na okupiranom području RH u Domovinskom ratu.

U dijelu medija se nedavno pojavila i teza da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji dio britanskog geopolitičkog projekta. Činjenica je da se utjecaj službene britanske politike na prostoru bivše Jugoslavije ne može zanemariti, no ima ljudi koji o tome znaju više, pa ovdje ne želim ulaziti u tu problematiku. Ipak, kao prilog raspravi o tome, navest ću odlomak iz jednog od dokumenata „Republike Srpske Krajine" – tjedne obavještajne informacije („za period od 31.10.-05.11.1994.") Odjeljenja za obavještajne poslove Glavnog štaba SVK o aktivnostima i interesima međunarodne zajednice u rješavanju krize na području RH, napisane 5. studenoga 1994. (dokument do sada nigdje nije objavljen): „Aktivnost međunarodne zajednice na planu rešenja krize u bivšoj SFRJ, vrlo je intenzivna sa izraženim težištem na razrešenju odnosa između RH i RSK. Pregovarački proces na relaciji Knin-Zagreb pobudio je pojačano interesovanje predstavnika pojedinih zapadnih država pri čemu su jasnije artikulisali svoje interese na ovim prostorima. Tako su predstavnici Velike Britanije, boraveći u Kninu, istraživali političko opredeljenje rukovodstva da istraje u borbi protiv RH i širenja germanizacije Južne Evrope i Balkana. Jasnije nego pre su pokazali da su zainteresovani, da se na granicama RSK zaustavi taj proces i smatraju da bi bilo za RSK najpovoljnije zamrzavanje trenutnog stanja na period od pet godina pod protektoratom UN, a nakon toga izjašnjavanje naroda plebiscitom što bi trebalo rezultirati proglašavanjem sopstvene države i dalje udruživanje sa ostalim srpskim državama. Ovo stajalište podržava i Francuska."

Na kraju, s obzirom na to da je u proteklih mjesec dana započela nova „ofenziva" poluinformacija i dezinformacija na Domovinski rat, osvrnut ću se na neke od njih. Otprilike u tom razdoblju, ili nešto ranije, u udarnom terminu javne televizije – „neradnim danom u 2 sata", ukazao se, kako piše u novinama, „nadareni kazališni redatelj", potvrdivši da je važan uvjet za dobivanje poziva za nastup u tom terminu blaćenje novije hrvatske povijesti (o njoj na javnoj televiziji najmanje govore znanstvenici koji o 1990-im pišu na temelju relevantnih povijesnih izvora). Govoreći o Domovinskom ratu, u skladu sa svojim prezimenom, „ofrlje" i bez izravne veze s činjenicama, gospodin „kontroverzni" nije znao objasniti ni uzrok ratu, ni karakter rata. Njegova antologijska sumnja u obrambeni karakter rata, pokazuje da on miješa jabuke i kruške te da o prošlom ratu zapravo ne razumije ništa ili razumije vrlo malo. Odnosno, „razumije" samo toliko koliko mu treba da bude provokativan ili, kako to ozbiljnije zvuči, „društveno angažiran". A za to mu je dovoljna i poluinformacija, pa i dezinformacija, ako će ona doprinjeti da bude što provokativniji, jer uz ovakve pojedince urednike i pojedine „važne igrače" u medijima, to je siguran put prema medijskoj slavi.

Otprilike na isti način, ne mareći za činjenice, već mjesec-dva intenzivno nas „uveseljavaju" antifašisti u ustaškim odorama iz neke od Građanskih akcija. Omiljena meta su im hrvatski branitelji, a cilj djelovanja, čini se, smjena urednika TV kalendara, jer čovjek svoj posao radi odgovorno, pošteno i stručno, a prilozi su mu znanstveno utemeljeni, pa ga zato treba smijeniti! Ne pamtim kad je manja grupa samodopadnih bezličnih aktivista s potpuno pogrešnim tezama i netočnim navodima te neprimjerenim i prostačkim načinom izražavanja dobila veći prostor u medijima u Hrvatskoj. Čak ih se citiralo i u Dnevniku HTV-a, no ta činjenica ne pokazuje kolika je važnost njihova postojanja, nego kakva je kvaliteta takvoga Dnevnika. Ipak, vjerujem da odgovorni na hrvatskoj televiziji neće popustiti pritisku ulice i dopustiti da skupina totalnih anonimaca smjenjuje ljude s imenom i prezimenom.

Istodobno s tezama o „dogovorenom ratu radi podjele BiH", hrvatsku javnost se opet pokušalo (i pokušava) uvjeriti da je i „Oluja" dogovorena, da je Vukovar prodan, odnosno žrtvovan za međunarodno priznanje Hrvatske, da je prodana i Bosanska Posavina, odnosno zamijenjena za neke dijelove teritorija BiH, itd., itd. No, o tome sam već pisao na ovom portalu, pa ću samo napomenuti da će s ovakvim odnosom pojedinaca prema Domovinskom ratu i činjenicom da ne postoji odgovornost za izgovoreno/napisano, mediji i dalje biti poligon za egzibicije raznih „stručnjaka".

Podsjetit ću da se jedan od najstrašnijih primjera dezinformacije javnosti o događajima u Vukovaru, dogodio u središnjem dnevniku na prvom programu Hrvatske televizije 20. studenoga 2011. godine. U prilogu novinara i komentaru urednika toga dnevnika, hrvatsko vodstvo iz 1991. praktično je optuženo da je onemogućilo deblokadu Vukovara, a pokojni predsjednik Tuđman prikazan je kao bezdušni gad koji je svjesno žrtvovao, ne samo grad Vukovar, nego i njegove ljude, što nije točno. Svojom jednostranošću i sugestivnošću, te ignoriranjem poznatih činjenica iz povijesnih izvora, navedeni prilog bio je daleko ispod razine profesionalnog i objektivnog izvještavanja.

Jednako tako, uz „dogovor" u Karađorđevu, i sastanak Boban-Karadžić u Grazu, na kojem se raspravljalo o mogućem hrvatsko-srpskom razgraničenju, kako bi „prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH" (izvješće o njemu objavljeno je 6. svibnja 1992.), nameće se bez kritičke rasprave kao važan dokaz za tezu o hrvatsko-srpskoj podjeli BiH. Nakon tog sastanka, koji je, opet treba naglasiti, bio jedan od sastanaka kakve su međusobno imale sve tri strane u BiH, u javnost je plasirana dezinformacija o hrvatsko-srpskom dogovoru o prepuštanju Bosanske Posavine Srbima te o dogovoru sa Srbima s toga područja. Tu su veliku ulogu odigrale neprijateljske (srpske) službe, koje su medijski prostor iskoristile za izazivanje hrvatsko-muslimanskog sukoba. I o tome sam već pisao na ovom portalu, koristeći podatke iz knjige „Operacija Koridor-92" (Banja Luka, 2011.), čiji je autor pukovnik Novica Simić, zapovjednik Taktičke grupe srpskih snaga u BiH u borbama za koridor 1992. Istina je da takav dogovor ne postoji (koja je to od 6 točaka toga sporazuma realizirana i kakav je to dogovor postignut, kad su hrvatsko-srpski sukobi u Bosanskoj Posavini nastavljeni?) i da su hrvatske snage imale velike gubitke upravo u obrani Bosanske Posavine od srpske agresije. Istina je i da su povlačenje postrojbi HV-a iz Bosanske Posavine, koje su sudjelovale u borbama sa srpskim postrojbama na tom području, zahtijevale neke vodeće europske države, ali i pojedinci iz bošnjačko-muslimanskog vodstva. Istina je da oko pada Bosanske Posavine postoje otvorena pitanja, no treba otvoreno raspravljati o raznim čimbenicima (razina opremljenosti i ustroja hrvatskih oružanih snaga u tom razdoblju, vođenje i zapovijedanje, strateška važnost koridora za Srbe, svakodnevno granatiranje hrvatskih gradova na tom području, itd.) prije nego se donese zaključak. Prije nekog vremena nazočio sam javnoj tribini u Matici hrvatskoj o Bosanskoj Posavini, na kojoj je sudjelovao i jedan uvaženi general Hrvatske vojske, koji je do tada tvrdio da je Bosanska Posavina izdana/prodana. Nakon činjenica iz povijesnih izvora koje su prezentirane na tribini, rekao je da ne može tvrditi da je predsjednik Tuđman prodao Bosansku Posavinu, ali da je prema njoj vodio politiku „s figom u džepu", te da je Hrvatska vojska 1992. bila daleko od organiziranosti, snage i iskustva koje je imala 1995., a da je HVO tada bio tek u nastajanju. Upravo ovu posljednju konstataciju držim ključnom za razumijevanje odnosa snaga 1992. i razloga gubitka većeg dijela Bosanske Posavine. No, raščlamba o tome još nije završena... U svakom slučaju, apsurdno je tvrditi da je glavni cilj predsjednika Tuđmana u Domovinskom ratu bila Hrvatska u granicama Banovine Hrvatske iz 1939., a istodobno ga optuživati za „prodaju" Bosanske Posavine, koja je važan dio toga područja.

Ante Nazor

dnevno.hr

Država bi trebala proglasiti nadnevak početka Domovinskog rata

Davor Marijan

Na jednom skupu u Zagrebu prošlog je tjedna postavljeno retoričko pitanje - zašto se ne zna kad je počeo Domovinski rat? U svrhu razjašnjenja toga pitanja, koje dolazi u vrijeme kad jačaju glasovi o navodno dogovorenom i građanskom ratu u Hrvatskoj, razgovarali smo s poznatim hrvatskim vojnim povjesničarom Davorom Marijanom, s Hrvatskoga instituta za povijest.

Dr. sc. Davor Marijan (1966.) radi u Hrvatskom institutu za povijest i bavi se istraživanjem Drugoga svjetskog i Domovinskog rata. Autor je većeg broja znanstvenih radova i nekoliko knjiga od kojih su najpoznatije: Borbe za Kupres 1942., Smrt oklopne brigade, Bitka za Vukovar, Oluja, Slom Titove armije: JNA i raspad Jugoslavije 1987. – 1992.

Može li se zaista tvrditi da se ne zna u Hrvatskoj, ni pravno ni faktički, kad je počeo Domovinski rat?

Činjenica jest da ne postoji suglasje kada je rat počeo. Bilo bi logično da država, Hrvatski sabor, proglasi nadnevak početka rata. Pitanje je samo od čega krenuti: od početka djelovanja JNA kao produžene ruke Srbije, 14. i 15. svibnja 1990., od pobune Srba, 17. kolovoza 1990., od prvih sukoba u kojima su poginuli sudionici obrane 31. ožujka 1991. Povjesničari, naravno i pravnici mogu dati svoja mišljenja, a na Hrvatskom saboru je da kaže zadnju riječ. Samo su pobunjeni Srbi službeno 1992. proglasili početak rata. To je za njih bio 17. kolovoza 1990.

Ima li u tom pogledu razlike između pravnika i povjesničara?

Pravnici odgovor na pitanje početka rata traže u konkretnim odlukama tijela vlasti, bilo SFRJ, Republike Hrvatske itd., koje se objavljuju u tiskovinama, kao što su službena glasila. Pojam Domovinski rat stoga oni uglavnom vežu konkretno uz odluku o samostalnosti Hrvatske, a to povlači pitanje odnosa prema SFRJ, to jest kada je ona de facto prestala postojati. Kada je u pitanju SFRJ, međutim, prečesto zaboravljamo da ona nije bila pravna država i da u Službenom listu SFRJ nisu svi pravni odgovori relevantni za njezin kraj.

Stoga me i ne čudi da Odluka Predsjedništva SFRJ od 18. srpnja 1991. o povlačenju JNA iz Slovenije, s kojim je doslovno dokinuta SFRJ, nije ni objavljena u Službenom listu SFRJ pa se Ustavni sud SFRJ nije ni mogao očitovati o njoj. Tu činjenicu trebaju imati na umu svi koji tvrde da je Domovinski rat bio građanski.

Kad je, dakle, počeo Domovinski rat - pravno, povijesno i faktički?

Od konca lipnja 1991. Hrvatska je u ratu – tu nema dvojbe. No punu godinu dana prije postoji stanje u kojem se koristi oružje i pokreću se naoružane postrojbe.

Elementi rata postoje od izborne pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima. JNA je sredinom svibnja 1990. razoružala Teritorijalnu obranu SR Hrvatske i počela operativni razmještaj snaga za rat.

U kolovozu 1990. onemogućila je djelovanje policije Republike Hrvatske. U ožujku 1991. u Pakracu je prvi put razmijenjena vatra između JNA i hrvatske policije... To su sigurno elementi sukoba i teško mi je izdvojiti nadnevak početka Domovinskog rata.

No koji je Vaš osobni stav?

Osobno zastupam mišljenje da kao početak rata treba uzeti 14. svibnja 1990., dakle nadnevak kad je JNA počela s razoružanjem Teritorijalne obrane SR Hrvatske.

Što se želi reći s tvrdnjom da se ne zna kad je počeo Domovinski rat?

Iza takvih tvrdnja vjerojatno stoje različiti interesi. Umjesto što se stalno ponavlja da se ne zna kad je počeo rat, bilo bi bolje da se ponudi konkretan nadnevak i da to bude prilog za raspravu u Hrvatskome saboru.

Ovako se za tu špekulaciju može reći da je na tragu teza da je rat bio dogovoren i građanski, a ne obrana od agresije?

Ona se sigurno veže za tu tezu. U tom slučaju namjerno se ignorira stanje raspada Jugoslavije, koje je ubrzano upravo od ljeta 1988. U lipnju 1991., kada je Republika Hrvatska proglašena neovisnom državom, SFRJ je bila samo forma bez sadržaja.

SFRJ je bila država u kojoj nije bilo riješeno nacionalno pitanje

Što je prethodilo agresiji na Hrvatsku? Ne može se sporiti da su u SFRJ postojali snažni elementi izvanrednog stanja?

Agresiji na Hrvatsku prethodilo je stanje u kojem ima mnogo elementa izvanrednog stanja. Dijelovi Jugoslavije od ljeta 1988. u povremenim su intervalima u stanju koje je daleko od uobičajenog mirnodopskog življenja. Premda u Vojvodini i Crnoj Gori 1988. nije uvedeno izvanredno stanje, bilo je više nego dovoljno elemenata za to. Na Kosovu je 1989. i 1990. izvanredno stanje i formalno uvedeno.

U Hrvatskoj, primjerice u Kninu, u ljeto 1989. stanje je bilo prilično eksplozivno, a tijela unutarnjeg reda blago su reagirala. Takva reakcija nije bila zbog male težine izgreda, već zbog kaosa unutar vladajućih struktura vlasti. Može se reći da od kasnog ljeta 1988. do proljeća 1990. SFRJ živi u 'povišenoj temperaturi', oružje zvecka samo na Kosovu, no stanje je daleko od uobičajenog. Radi se o tomu da se od 'jogurt revolucije' 1988. stanje u SFRJ postupno pogoršava i u ljeto 1991. prerasta u otvoreni rat.

SFRJ desetljećima su potresali tihi ili otvoreni nacionalni i građanski sukobi?

SFRJ bila je država u kojoj nije bilo riješeno nacionalno pitanje. Federacija je bila samo forma, a stvarna vlast u rukama partije. Monopol komunističke partije do početka 80-ih bio je apsolutan i nije bilo moguće otvarati nacionalno pitanje. To ne znači da međunacionalni sukobi nisu tinjali, no snaga zabrana bila je dovoljno jaka da stvara privid kako je sve u redu.

Nakon Titove smrti to je postupno izlazilo na vidjelo, da bi na koncu 80-ih bilo očito koliko su jaka nacionalna proturječja i koliko su neutemeljene predodžbe koje se danas šire iz pojedinih interesnih skupina kako je u razdoblju do 1990. vladala sloboda i jednakost bez konflikata.

Što se tiče pitanja o građanskim sukobima u SFRJ, na to je pitanje odgovor težak. Mislim da mi tek trebamo istražiti što je to građanstvo u SFRJ, posebice jer se taj pojam različito interpretira. Nacionalni je problem bio dominantan i na njegovu nerješavanju sustav se slomio i nestao u krvavom ratu.

Zagovornicima teze o građanskom ratu koncepciju narušava srbijanska agresija na Hrvatsku, jer je Domovinski rat u biti bio osloboditeljski?

Da je u Domovinskom ratu bilo elemenata građanskog rata, to nije sporno. No to su marginalni elementi i vežemo ih za pobunu Srba u Hrvatskoj. Ta je pobuna organizirana i vođena iz Beograda od strane političkog vrha Srbije i JNA i teško da bi se razmahala da JNA nije u kolovozu 1990. onemogućila intervenciju specijalne policije u Kninu. Scenarij je bio veoma jednostavan: pobuniti Srbe protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti i angažirati JNA da uvodi 'red' sukladno srpskim interesima. Ona je u tome samo djelomično uspjela i nakon njezina formalnog nestanka u proljeće 1992. Hrvatskoj je trebalo nekoliko godina da uspostavi suverenitet na cjelokupnom teritoriju.

Jelić nema nikakvih kompetencija za tumačenje rata jer je bio prenisko u zapovjednoj hijerarhiji

Što reći o nedavnim tvrdnjama jednog generala da je rat bio dogovoren u svrhu stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske?

Koliko generala, toliko mišljenja. Šalim se, naravno. General Jelić solidno je vodio 4. brigadu ZNG-a prvu godinu dana njezina postojanja i nitko mu ne može sporiti kompetenciju kada je u pitanju ta postrojba. No general nema nikakvih kompetencija za tumačenje rata. Bio je prenisko u zapovjednoj hijerarhiji da bi bio vjerodostojan tumač rata.

S druge strane, očito je da pomno bira 'argumente' za svoje tvrdnje, što više govori o njemu i njegovoj metodologiji. On je samo još jedan u nizu bivših oficira JNA koji podržavaju tu tvrdnju bez obzira na stranu i vojsku u kojoj su završili karijeru.

Nitko od njih, očito, ne želi postaviti pitanje zašto se ratovalo u Hrvatskoj ako je postojao dogovor o stvaranju dviju velikih nacionalnih država Hrvata i Srba. Zar se Bosna i Hercegovina nije mogla podijeliti bez rata u Hrvatskoj?

Marko Curać - Hrvatski tjednik

HKV

Operacija 'Bljesak' u brojnim dokumentima 'Republike Srpske Krajine'

Ante Nazor

Među njima su i dokumenti „Republike Srpske Krajine" („RSK") koji govore o razlozima „pada zapadne Slavonije". Na temelju tih dokumenata povjesničar Ivan Brigović objavio je znanstveni rad, čije djelove koristim u ovoj kolumni.

Podsjetit ću, stupanjem na snagu Sarajevskog primirja, 3. siječnja 1992., sukobi na području zapadne Slavonije su zaustavljeni, čime je oko 600 km² njenog teritorija ostalo pod srpskom okupacijom. Prema svojem „Statutu", proglašenom 18. travnja 1992. u Okučanima, „Srpska oblast Zapadna Slavonija" bila je teritorijalna jedinica u „Republici Srpskoj Krajini". Sastojala se od općine Okučani, novoformirane općine od - kako se u „statutu" navodi - „srpskog povijesnog i etničkog prostora Novske i Nove Gradiške", i općine Pakrac, čiji je teritorij dijelom ostao pod hrvatskom vlašću, a kao „srpske" općine koje trebaju pripasti spomenutoj „srpskoj oblasti", navedeni su i Daruvar, Grubišno Polje i Podravska Slatina, općine koje srpske snage 1991. nisu uspjele okupirati. Zadaću obrane okupiranog teritorija zapadne Slavonije imao je 18. korpus Srpske vojske Krajine (SVK), formiran nakon organizacijsko-formacijskih promjena u vojsci pobunjenih Srba tijekom listopada i studenoga 1992. godine. Drži se da je na okupiranom području živjelo, u vrlo teškim uvjetima, između 23.000 i 29.000 stanovnika, iako je prema jednom popisu „srpskog stanovništva", nastalom u „RSK" vjerojatno krajem 1993., taj broj bio veći (Grubišno Polje 4535, Daruvar 9423, Okučani 8106, Pakrac 13460, Podravska Slatina 7984).

Otvaranjem autoceste 21. prosinca 1994., nakon sklapanja sporazuma između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba 2. prosinca 1994., došlo je do postupne normalizacije odnosa između RH i pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji. Pritisnuti teškim uvjetima života i općom nestašicom na okupiranom području, ali i željom da vide članove svojih obitelji, Srbi s toga područja počeli su masovno dolaziti na slobodni hrvatski teritorij, tražeći pritom i domovnice, koje su bez problema dobivali. Dokumenti svjedoče da su mnogi Srbi, uz podršku ili aktivno sudjelovanje najviših predstavnika krajinskih vlasti, a neki srpski zapovjednici drže i uz hrvatski poticaj, bili uključeni u šverc gorivom, koje su nabavljali na slobodnom teritoriju RH. Analizirajući situaciju nakon pretrpljenog poraza, dužnosnici pobunjenih Srba primijetili su da je otvaranjem autoceste narušen srpski sustav obrane, a da je stanje dodatno otežavalo curenje sigurnosnih informacija hrvatskim tijelima vlasti, zaključivši da je otvaranje autoceste, ponajprije iz sigurnosnih razloga, bila kobna pogreška.

No, s obzirom na to da je, uz oružane incidente, neposredan povod za operaciju bilo zatvaranje autoceste i odbijanje srpske strane da je opet otvori, srpski dužnosnici su nakon poraza u „Bljesku" mnogo raspravljali o tome tko je odgovoran za odluku o neotvaranju autoceste. Ispostavilo se da je takvu odluku donio Milan Martić u dogovoru sa zapovjednikom „Srpske vojske Krajine" (SVK), generalom Milanom Čeleketićem, uz podršku Glavnog štaba, koji je smatrao da će „prisutne jake snage HV-a" otvaranjem autoceste doći u još povoljniji operativno-taktički položaj. Nasuprot njima, zapovjednik 18. korpusa SVK pukovnik Lazo Babić ističe kako do „hrvatske agresije" ne bi ni došlo da je otvorena autocesta, za što se i sam zalagao, optužujući pritom Glavni štab da je „jedini mogao narediti otvaranje ceste, ali to nije učinio".

Glede otvaranja autoceste, taktika srpske strane oko toga pitanja možda se najbolje očituje u razgovoru „dva dežurna oficira SVK" iz Okučana i Knina 30. travnja 1995. u večernjim satima, koji nam je neki dan u izlaganju na promociji monografije 1.gbr u Garešnici (gdje je bilo Istureno zapovjedno mjesto GS OS RH u „Bljesku") prepričao general Marijan Mareković. Vjerojatno razbijajući dosadu dežurstva njih dvojica su razgovarala o stanju na njihovom području, a „dežurni" iz Okučana svojem je „drugu i suborcu" rekao da će ujutro (1. svibnja) otvoriti autocestu, pa će je onda oko podneva opet zatvoriti, i tako će se – „malo otvarajući pa zatvarajući autocestu, rugati hrvatskoj državi". U zoru 1. svibnja 1995. „dežurnom" iz Okučana više nije bilo do ruganja.

Prema ratnom planu „Gvozd" iz veljače 1995., 18. korpus SVK trebao je „odsudnom i aktivnom obranom spriječiti prodor ustaških snaga u njegovu zonu obrane, uništiti uklinjene snage i stvoriti uvjete za napad prema etničkim srpskim prostorima, s težištem na pravcu Lipik – Pakrac - Daruvar". Trebao se odlučno braniti 3 do 5 dana, što bi drugim jedinicama omogućilo izvođenje ofenzivnih akcija kako bi zauzeli hrvatski teritorij, koji bi poslužio kao kompenzacija za eventualni gubitak zapadne Slavonije. Vojni i civilni dužnosnici pobunjenih Srba bili su upoznati s točnim vremenom početka hrvatskog napada, jer su s više strana dobili informacije. No, te podatke, čak i ako su shvatili ozbiljno, nisu mogli, a ni stigli, iskoristiti. Iako su njihovi vojni zapovjednici naglašavali spremnost, ističući kako je, zbog napetosti oko autoceste, već 28./29. travnja 1995. naređena mobilizacija (pitanje je u kojem je opsegu uopće provedena), pobunjeni Srbi dočekali su hrvatski napad uglavnom nepripremljeni i opterećeni brojnim problemima.

U srpskim dokumentima, među razlozima pada zapadne Slavonije, navodi se dugo i pomno planiranje i pripremanje hrvatskog napada. Posebno se ističe detaljno prikupljanje podataka o srpskim položajima, pri čemu su „korišteni diverzanti HV-a, ali i pripadnici UNPROFOR-a, lokalno stanovništvo i šverceri". U dokumentima se ne govori o uporabi hrvatskih bespilotnih letjelica, što je tema koja zbog njihove učinkovitosti, posebice u pripremi i provedbi vro „Oluja", zaslužuje posebnu pozornost. Ne očekujući napad većih razmjera, dio pobunjenih Srba bio je potpuno iznenađen snagom, odlučnošću, načinom i taktikom izvođenja hrvatskog napada. Čitajući srpske dokumente može se zaključiti da su, osim na području Pakraca, hrvatske snage, koje se u tim dokumentima redovito poistovjećuju s ustašama, brzo i kontinuirano napredovale, slamajući otpor pobunjenih Srba. U njima se ističe poučnost suradnje HV-a i snaga MUP-a te dobro pripremljena i dosljedno realizirana hrvatska propagandno-psihološka djelatnost.

U raščlambi uzroka poraza raspravlja se i o razlozima „pada Jasenovca", koji je prema vojnom rasporedu pobunjenih Srba branila „Taktička grupa 1" sa zapovjednikom potpukovnikom Borivojem Pavlovićem. Zbog nespremnosti i malobrojnosti ona nije pružila ozbiljniji otpor, a na početku sukoba ni njezin zapovjednik ni njegov zamjenik nisu se nalazili na zapovjednom mjestu, čime su pridonijeli općem rasulu i panici u jedinici, tako da su hrvatske snage ušle u Jasenovac 1. svibnja 1995. do 13 sati. Dokumenti pokazuju i da je, želeći sakriti svoju odgovornost za brzi poraz, zapovjedništvo „TG 1" krivotvorilo ratni dnevnik u kojem se, uz detaljan opis sukoba i povlačenja, navodi da je Jasenovac branjen do 15 sati i da je odbijeno više hrvatskih pokušaja forsiranja Save prema Uštici, što ne odgovara istini. Pišući o borbama, u srpskim se izvještajima odmah pojavljuju dezinformacije o rušenju spomenika („Kameni cvijet" B. Bogdanovića) na Spomen-području Jasenovac, čime se hrvatske vojnike željelo poistovjetiti s ustašama te ocrniti pred svjetskom javnošću. U srpske dezinformacije uvjerio se i američki poslanik u RH Peter Galbraith kada je 8. svibnja 1995. posjetio Jasenovac, vidjevši pritom razrušenu katoličku i čitavu pravoslavnu crkvu.

Iz sadržaja srpskih dokumenata može se zaključiti da su pobunjeni Srbi jači otpor pružili samo u prijepodnevnim satima 1. svibnja 1995., a da je onda obrana popustila te da su vojnici, kako bi pomogli u evakuaciji svojih obitelji i zbog straha od okruženja, počeli napuštati položaje, što se tijekom dana pretvorilo u opće bježanje i kaos. Nakon popuštanja prvih crta, pobunjeni Srbi pokušali su organizirati drugu liniju obrane koju, usprkos naporima pojedinih zapovjednika, zbog općeg kaosa u njihovim redovima i brzog napredovanja hrvatskih snaga, nisu uspjeli uspostaviti. Tako je već prvog dana sukoba pokrenuta velika kolona izbjeglica u kojoj je, osim žena, staraca i djece, bilo puno vojno sposobnih (i naoružanih, op. a.) muškaraca. Mediji u Hrvatskoj istaknuli su kako je operacija „Bljesak" trajala 32 sata. Za to vrijeme oslobođeni su Jasenovac, Stara Gradiška i Okučani, i slomljen je otpor srpskih postrojbi. No, ostaci poraženoga 18. korpusa "Srpske vojske Krajine" predali su se u popodnevnim satima 4. svibnja iznad Pakraca, a organizirani otpor specijalnih snaga pobunjenih Srba prestao je sljedećega jutra, oko 6.30 sati u području Omanovca. U simboličkom smislu, predaja potpukovnika Steve Harambašića, zapovjednika 51. (pakračke) pješačke brigade „SVK", i uhićenje Veljka Džakule, jednoga od vođa srpske pobune protiv demokratski izabrane vlasti RH, u popodnevnim satima 4. svibnja 1995. na Gavrinici iznad Pakraca, označili su konačni poraz velikosrpske ideje i agresije u zapadnoj Slavoniji.

Tijekom i nakon operacije "Bljesak", hrvatske vlasti osigurale su humani postupak, liječničku skrb bolesnim osobama i sva građanska prava srpskom stanovništvu, a pripadnicima srpskih postrojbi zajamčena je primjena Zakona o oprostu. Da je operacija izvedena korektno i u skladu s pravilima ratovanja potvrđuju i izvješća predstavnika međunarodne zajednice. Takvu ocjenu ne negira ni činjenica da su u „Bljesku" nažalost stradale i civilne žrtve srpske narodnosti. Većina stanovnika srpske narodnosti na okupiranom dijelu zapadne Slavonije napustila je to područje prije dolaska pripadnika oružanih snaga RH. Uzroke tome treba tražiti u njihovom strahu i nepovjerenju prema hrvatskim vlastima te činjenici da velika većina njih nije željela prihvatiti i priznati hrvatsku vlast. Razmišljanje većine pobunjenih Srba o životu u RH možda najbolje oslikavaju riječi „predsjednika RSK" Milana Martića koji je, govoreći o Planu Z-4, na zasjedanju Skupštine pobunjenih Srba, 8. veljače 1995., u Kninu izjavio: Za prihvatanje koncepcije tzv. mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo li mi na [to] pristati? Smijemo li pljunuti na sve žrtve ovoga rata? Zar da pristanemo na vlastitu smrt? Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakog rata. Život u Hrvatskoj – zar bi to bio život? Odmah potom, 10. veljače 1995., Milan Martić je na „referisanju o borbenoj gotovosti Srpske vojske Krajine" u Kninu izjavio: Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti. Nakon što su hrvatske snage ovladale do tada okupiranim područjem zapadne Slavonije, pod golemim pritiskom srpskoga vodstva i uz prijetnju nastavka bombardiranja Zagreba, UN je organizirao operaciju "Sigurni prolaz", kojom je najveći dio preostaloga stanovništva srpske narodnosti napustio zapadnu Slavoniju.

Suočeni s teškim porazom, pobunjeni Srbi pribjegli su terorističkim metodama te su 2. i 3. svibnja 1995., uz druge gradove, raketirali i glavni grad RH Zagreb, ubivši pritom sedmero i ranivši najmanje 176 civila. Hrvatska nije uzvratila odmazdom na taj teroristički čin, što su primijetili i strani komentatori. Primjerice, u knjizi Balkan Battlegrounds, svojevrsnoj raščlambi ratnih događaja na području bivše Jugoslavije koju je priredila CIA, u komentaru događaja u „Bljesku" piše da je (s obzirom na težinu napada na Zagreb i žrtve toga napada, op. a..) „predsjednik Tuđman pokazao neuobičajenu suzdržanost i nije naredio napade iz osvete na Srbe". Dokumenti potvrđuju da je odluku o raketiranju Zagreba donio Glavni štab SVK, koji je u dogovoru s Milanom Martićem već oko 17,15 sati 1. svibnja 1995. zapovijedio podizanje borbene gotovosti odjeljenja „Orkan". M. Martić se kasnije hvalio kako je baš on to naredio. Iako je gađanje vitalnih ciljeva diljem RH bila okosnica srpskog plana aktivne obrane („strategije realne prijetnje"), zapravo „doktrine odmazde", koju su prihvatile sve institucije srpske paradržave, da bi opravdali svoje zločine u srpskim dokumentima nakon poraza ponuđena su različita objašnjenja za raketiranje gradova; primjerice, da su gađani isključivo vojni ciljevi. Ti „vojni ciljevi" u Zagrebu bili su: Dječja bolnica u Klaićevoj, Akademija dramskih umjetnosti, gimnazija u Križanićevoj .

Ante Nazor

dnevno.hr

'Svaljivanje krivnje na drugog među Hrvatima je alibi za intelektualnu lijenost i nedostatak identiteta'

Tom sunic

Hrvatska je duboko kontaminirana, s jedne strane hajdučko - partizanskim duhom, a s druge strane, plemenski - regionalnim nacionalizmom. Svatko tko odskače od tog klansko - partizanskog mentaliteta, svatko tko ima prvorazredne profesionalne reference, opasan je za hrvatsku javnost. On u javnom životu nema što tražiti. On je prijetnja - ističe dr.sc. Tomislav Sunić u razgovoru za Dnevno.hr.

Prof. dr. Tomislav Sunic (www.tomsunic.com) je bivši profesor političkih znanosti u SAD-u, prevoditelj i autor više knjiga na engleskom i francuskom jeziku. Autor je knjige 'LaCroatie; unpays par défaut?' (Avatar, 2010).

Hrvatska realnost – uvijek nekako krvava, pokornička i ozlojađena. Usudi li se netko napokon progovoriti: koji je to hrvatski problem? Smijemo li našu 'čvrstinu' pripisati komunistima, Srbima, Austrijancima i Mađarima? Tko je kriv što mi jesmo takvi kakvi (je)smo?

Sada, nakon uspostave države Hrvatske, možemo kazati gdje leži srž problema. Ponovno gledamo klasičan primjer izgradnje 'negativnog identiteta' kod hrvatskih građana. Do jučer smo bili fiksirani na stvarnu i nestvarnu srpsku prijetnju. Veliki broj Hrvata gradio je i još gradi svoj identitet isključivo na antisrpstvu. Prije toga su Hrvatima bili krivi Mađari i mitski Dragec Hedervary (Ne zaboravimo da je za vrijeme Hedervaryija izgrađen cijeli donji grad Zagreb!). A prije toga, Mleci, Turci, itd. Tradicionalno, svaljivanje krivnje na 'Drugog' među Hrvatima je alibi za intelektualnu lijenost i nedostatak identiteta. Djelomično je takav podanički mentalitet uvjetovala i Katolička crkva koja je tradicionalno stvarala društvenu klimu da Hrvati moraju biti papskiji od pape. U modernom sekularnom izdanju, to je oblikovalo ponašanje da treba biti veći Jugoslaven od Srba, ili revniji udbaški cinkaroš od saveznog jugo-udbaša. Danas vidimo sličnu psihološku matricu u parodiji eurofilije kod hrvatskih službenika koji se žele dokazati većim europeistima od samih čelnika Europske Unije. Je li za to kriv naš oslabljeni genetski fond ili politička sredina? Vjerojatno ovo prvo. Nakon biološke katastrofe 1945. i nakon likvidacije cjelokupne hrvatske građanske klase, Hrvati postaju obezglavljeni i iskompleksirani narod bez pravih modela i bez pravih elita. Velikim dijelom je naš genetski fond dodatno oslabljen u nedavnom Domovinskom ratu. Masa poginulih hrvatskih dragovoljaca imali su psiho- fizičke - karakterne kvalitete koje sve rjeđe danas srećemo. Od 1945. godine prati nas negativna sociobiološka selekcija u politici, školstvu, medijima, ekonomiji ... Sluge pokorne prema višima, bahati i otresiti prema nižima.

Napokon smo dobili naše predstavnike u Eu parlamentu. Realno, što možemo očekivati? Imamo li pravo već sada pripisati bahatost i manjak solidarnosti onima koji će predstavljati u Bruxellesu? Hoće li se hrvatska intelektualna kritičnost napokon usmjeriti ka stručnosti i sposobnosti, a ne veličini plaće?

Riječi 'stručnost i sposobnost' su najveći poslijeratni štos kojeg slušam svaki dan. Zagreb i Hrvatska vrvi sa 'doktorima', 'mr. sc.' i razno raznim dekorativnim titulama iza kojih u pravilu ne stoji ništa. Upravo kao i riječi 'strateški planovi', 'tranzicije', 'resursi' ili 'transparentnost'. Te riječi su vrsta jezičnog mlaćenja prazne slame, upravo kao mlaćenje bivših samoupravnih jugokomunističkih izraza poput 'nema alternative Titu i Jugoslaviji'. Dapače, tek ako ste danas vrlo stručan u svom poslu i karakterna osoba, te ako stavljate interese općeg dobra iznad sebe i vaše djece, društvo vas proglasi luđakom. Kao povratnik i bivši profesor u Americi to sam na svojoj koži najbolje u Hrvatskoj osjetio. Hrvatska je duboko kontaminirana, s jedne strane hajdučko - partizanskim duhom, a s druge strane, plemenski - regionalnim nacionalizmom. Svatko tko odskače od tog klansko - partizanskog mentaliteta, svatko tko ima prvorazredne profesionalne reference, opasan je za hrvatsku javnost. On u javnom životu nema što tražiti. On je prijetnja. To sam kao državni službenik najbolje osjetio. Čim ste bolji i profesionalniji tim više predstavljate opasnost za svoju radnu sredinu i automatski stvarate neprijatelje. 'Ne talasaj druže', 'uravnilovka' i fingirani papirološki posao - to je svakodnevica Hrvatske. No nemojte se zavaravati. Takav duh je jak i u visoko centraliziranoj i birokratiziranoj 'Euroslaviji' koja nosi romantično ime Europska Unija.

Najavljeno je kako dolazi do ujedinjavanja hrvatskih intelektualaca koji će našu zemlju izbaviti iz lošeg stanja. Uspavani i rijetko aktivni hrvatski intelektualci odjednom ustaju i udružuju se. Što možemo očekivati? Revoluciju, preokret, preustroj, novu hrvatsku povijest ili ništa?

O tko su ti hrvatski intelektualci? Poznam nekolicinu njih koji stvarno imaju profesionalne kvalitete i karakter. Ostaje misterij da se nikako ne možemo skupiti. Ima tu par kvalitetnih ljudi koji se javljaju na vašem portalu i nešto u 'Hrvatskom tjedniku'. No nemojte se zavaravati. Pogledajte stanje među pravašima ili tzv. hrvatskim nacionalistima na tzv. hrvatskoj desnici. Njihovo neodgovorno ponašanje ravno je veleizdaji. Svi su podijeljeni u bezbroj sekti, u klanove, svatko ima fiksnu ideju da bude šef. Pretpostavljam da se svatko od njih u svom selu žele pohvaliti: 'ženo bit ću ministar!' Takvo ruglo od hrvatstva najviše diskreditira Hrvatsku, a nikakvi komunisti niti Jugoslaveni niti neke mračne i nevidljive sile. Svojevremeno sam pisao da kada bi tzv. desnica ili tzv. oporba dobila vlast na pladnju u Banskim dvorima, začas bi se počela međusobno stolicama mlatiti. Ako se ne varam jedan branitelj, čini mi se general HOS-a Ante Prkačin, rekao je, kada je branio jedno mjesto u Posavini, a JNA tenkovi tek što nisu ušli u grad, hrvatski provincijski velemože debatirali su tko će biti ministar, a tko doministar. U političkim znanostima takva vrsta politike zove se 'infrapolitika'. Ista je stvar danas. Hrvatska tone, a politička klasa fantazira o sretnoj EU budućnosti.

Što nam donose prosvjedi po hrvatskim trgovima? Sve češće se prosvjeduje – poljoprivrednici, nezaposleni, ugroženi, itd.; ovi prosvjedi su odraz čega? Nitko ne prosvjeduje zajednički, već svatko po svom osobnom interesu? Jesu li oni pokazatelj osim lošega životnog standarda i političkog vodstva zapravo i dokaz sebičnosti hrvatskih građana koji ne prepoznaju potrebu i solidarnost u drugome?

Slažem se. Ovo je tek početak. U Hrvatskoj vlada kult straha koji je naslijeđen iz jugokomunističkih vremena. Ovako, građani malo pomalo uče građansku dužnost, naime da je potrebno protestirati, pisati i buniti se protiv šikanacija i neznanja lokalnih i državnih moćnika, bilo po firmama, bilo po državnim uredima. Uvijek dakako u skladu sa zakonom jer svaka vlast, svaki snagator boji se glasa naroda. Potrebno je također pisati pisma na stranim jezicima i žaliti se širom Europe na korupciju i nepotizam u Hrvatskoj. No očekivao bih da se hrvatski građani i sindikati ujedine i da zajednički brane ljude koji su izgubili posao u privatizaciji. Sutra je na vama i na meni red. Građanska solidarnost ruši sve režime.

Tko se brine za mladog čovjeka u Hrvatskoj? Silne rasprave i neprestana prepucavanja, manjak cilja i ambicija su ono što mladi ljudi gledaju. Nema usmjerenja niti ideala, živimo u iskrivljenoj povijesti i predodžbama kako je Zapad naše rješenje. Mladom čovjeku nije dana mogućnost da se osamostali i da živi, da raste i kreira vlastitu ličnost, već da sluša o duhovima partizana i ustaša bez da poštuje vlastitu prošlost i živi sadašnjost.

Upravo se to nadovezuje na ono što sam malo prije rekao. Raspad Jugoslavije stvorio je refleks kod hrvatskih građana da će im nova država automatski dati nepregledne mogućnosti napredovanja. Pritom se malo razmišljalo o nasljeđu jugokomunizma. Dekomunizacija nikad nije bili započeta u Hrvatskoj, niti u školstvu niti u politici. Odatle i shizodna situacija danas u Hrvatskoj da s jedne strane gledamo ustašku simboliku, npr. državnu valutu, zastave, ordene i službeni govor koji napadno podsjećaju na NDH, a s druge strane imate Ustav koji počiva na temeljima jugoslavenskog antifašizma. U svim segmentima društva imate stoga nedefinirani, izneurotizirani kadar koji jednostavno ne zna u kojem će pravcu zemlja dalje krenuti. Kod većine mlađih građana takva klima stvara apatiju, nepovjerenje i fatalizam da se 'ništa ne može učiniti'.

Ono što ja mogu preporučiti je slijedeće. Mladi, prvenstveno studenti, moraju se organizirati u zajedničke izvanstranačke akcije protiv novog kapitalizma i protiv starog jugokomunističkog nasljeđa. Na prvom mjestu moraju prosvjedovati s motom: 'političari manje raskoši, manje službenih putovanja, više solidarnosti sa nezaposlenima!', 'Dajte u javnost listu ljudi koji su došli na pozicije putem vaših žnora, veza i klanova!' Evo i drugog mog prijedloga. Službeno država mora žurno omogućiti da dvjesto do tristo tisuća Hrvata rođenih u inozemstvu dođu i nasele Hrvatsku.Ti su ljudi mrtvi kapital koji svakoj vladi, a i društvu mogu kvalitetno koristiti.

Dok se vode silne rasprave što jest i o tome što bi trebalo, 'samoposlužni restoran kontejner' je hrvatska realnost. Što jest i što bi trebalo? Ponavlja li se hrvatska služnička povijest pred Bruxellesom? Hoćemo li nastaviti gledati u oči vlastite tragedije ili nešto učiniti? Je li revolucija u Hrvatskoj neophodna da bi se dogodio preokret – dišu li u Hrvatskoj oni koji su puni duha i nesebičnosti, oni čiji ego i želja za buržujskom klasom nisu na prvom mjestu?

Problemi su složeni. Ne slažem se s ljudima koji kritiziraju samo premijera Milanovića i njegovu Vladu. Nije problem u Milanoviću niti u njegovoj Vladi već u Sustavu. A Hrvatska je samo mali kotač Sustava. Pučki rečeno: Biti antikomunist, kao što sam ja, nipošto ne znači biti zagovornik kapitalizma. Dapače, protiv jednog zla ne možemo se boriti drugim zlom. Vaš je zadatak i zadatak svih studenata, boriti se protiv financijskog kapitalizma, protiv stranih bankarskih mešetara i njihovih lokalnih pomagača. Ove riječi, kada sam ih govorio prije 20 tak godina, nitko nije shvaćao ozbiljno. Ali izrabljivačku logiku kapitalizma ne mogu danas više nijekati niti njegovi najveći zagovornici. Trgovac u Hrvatskoj ne smije biti odgovor na jugoslavenskog Komesara. I jedan i drugi su lopovi. Ima možda u cijeloj hrvatskoj situaciji nešto pozitivno. Danas je liberalni kapitalizam došao svom kraju. Zapad nije više Eldorado. Hrvatska mora graditi elitu koje odskače od lažne lijeve i desne podjele i koja je u stanju suočiti se sa predstojećim titanskim vremenima.

Marijana Katalinić

dnevno.hr

Više članaka...

Stranica 1 od 31

Početak

Kraj