Nakon svršetka Drugog svjetskog rata, Katolička crkva u Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji, bila je jedina snaga koja se mogla oduprijeti novom, komunističkom režimu. Komunistički režim, osim što je optuživao Katoličku crkvu za suradnju s ustaškim režimom, nije se mogao pomiriti s time da u zemlji postoji jedna tako brojna i snažna, te osim vjerski i nacionalno angažirana organizacija, koja nije pod njegovim nadzorom. Istovremeno Katolička crkva nije se mogla pomiriti s činjenicom da će državom, i to ponovno jugoslavenskom, upravljati vlast, koja je svoje djelovanje zasnivala na ateističkoj ideologiji. Već na samom početku prisilne simbioze, dviju vlasti suprotnih svjetonazora, u državi je stvorena podjela na "mi i oni".

 

Iako je komunistički režim u sređivanje odnosa s Katoličkom crkvom, krenuo oprezno, njegovi postupci u praksi, stvorili su dodatnu netrpeljivost Katoličke crkve prema novoj vlasti. Komunistički režim na čelu s Josipom Brozom Titom, pokušavao je djelovati na crkvenu vlast u Jugoslaviji, da oslabi veze sa Svetom Stolicom, i formira "narodnu crkvu", koja bi bila pod nadzorom nove vlasti. Takvoj politici se najviše protivio nadbiskup zagrebački i predsjednik Biskupske konferencije biskupa Jugoslavije, Alojzije Stepinac. Ostali biskupi su ga u pravilu podržavali, iako je bilo i onih koji su bili spremni na veću suradnju s vlastima, ali nikad u smislu, da bi se odrekli odanosti Svetoj Stolici. Komunistički režim računao je na moguće nejedinstvo biskupa, međutim kada su svi biskupi jednodušno potpisali pastirsko pismo u rujnu 1945., u kojem oštro osuđuju postupke nove vlasti, odustao je od taktiziranja, i krenuo u otvoreni rat protiv nadbiskupa Stepinca i Katoličke crkve. Još je žešće nastavljeno s uhićenjima svećenstva, gušenjem vjerskog tiska, oduzimanjem crkvene imovine, smanjivanjem vjerske obuke, zatvaranjem vjerskih škola i sličnih oblika gušenja vjerskih sloboda.

Vrhunac udara komunističkog režima, na Katoličku crkvu, bilo je suđenje i presuda nadbiskupu Stepincu 1946. No zatvaranjem nadbiskupa Stepinca, vlast ipak nije uspjela staviti Katoličku crkvu pod svoj nadzor, a izazvala je još veću netrpeljivost, kako velikog dijela hrvatskog naroda tako i demokratskog dijela svijeta prema jugoslavenskom režimu. Namještenim sudskim postupcima pripadnicima Katoličke crkve i drugim protivnicima režima, te uvođenjem jednopartijskog sustava, Jugoslavija je u demokratskom svijetu pokazala svoje pravo lice, kao totalitarna država. Zbog nepovoljnih međunarodnih prilika Jugoslavija je nastojala po svaku cijenu održavati, kakve takve diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.

U vrijeme sukoba jugoslavenske vlasti sa SSSR-om došlo je do prividnog zatišja u crkveno-državnim sukobima. No vlasti su sve to vrijeme smišljale način kako da razbiju jedinstvo Katoličke crkve. Posljednji pokušaj za ostvarenjem tog cilja, bilo je osnivanje staleških svećeničkih udruženja. Cilj vlasti bio je da pomoću udruženja razbije jedinstvo Katoličke crkve, odnosno oslabi crkvenu vlast, te tako ostvari svoj cilj o stvaranju "narodne crkve". Nešto veći uspjeh vlasti u osnivanju udruženja, u kojoj je vlast tjerala svećenstvo što silom, što povlasticama, bio je u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, dok je u Hrvatskoj, doživjela potpuni neuspjeh. Kako su biskupi u Jugoslaviji, uz podršku Svete Stolice, zabranili svećenstvu članstvo u udruženjima, došlo je do dodatnog zaoštravanja odnosa između Katoličke crkve i komunističkog režima. Jugoslavenska vlada je zbog te odluke uputila prosvjedno pismo Svetoj Stolici, na koje je Sveta Stolica odgovorila svojim prosvjednim pismom, u kojem je iznijela sve probleme koji narušavaju vatikansko-jugoslavenske odnose. Uslijedila je odluka Svete Stolice o imenovanju nadbiskupa Stepinca kardinalom, nakon čega je jugoslavenska vlada prekinula diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 1952. godine.

Jugoslavenska vlast je okrivljavala Svetu Stolicu za sve što se događalo u svezi s Katoličkom crkvom u zemlji, ali i za sve međunarodne nedaće koje su joj se događale, a naročito u svezi s Trstom. U hajci na Svetu Stolicu i Katoličku crkvu u zemlji državni mediji su odigrali veliku ulogu, bespoštedno vodeći kampanju, bez mogućnosti obrane, da ih ocrni u narodu. Tito je nakon prekida diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom, pokušavao naći rješenje direktnim pregovorima s biskupima u Jugoslaviji, ali su oni i dalje ostali vjerni Svetoj Stolici, i ti su pokušaji propali.

Iako je jugoslavenska vlada nastojala smiriti odnose s Katoličkom crkvom, uvidjevši da represivna politika prema Crkvi ne donosi za vladu pozitivne rezultate, ipak je i dalje djelovala na razbijanju crkvenog jedinstva koristeći se staleškim svećeničkim udruženjima. I dalje je radila na materijalnom slabljenju Crkve nacionalizacijom crkvenih zgrada i građevinskog zemljišta. Iako je u međuvremenu 1953. donesen i Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je jamčio vjerska prava, u praksi se za samu Crkvu nije ništa bitno promijenilo.

Kada je 1960. umro kardinal Stepinac, kojeg je jugoslavenski režim smatrao glavnom smetnjom za sređivanje odnosa s Katoličkom crkvom, vlada je najavila da će raditi na sređivanju odnosa s Katoličkom crkvom. Stepinčevog nasljednika nadbiskupa Šepera nastojala je prikazati kao osobu drugačijih stavova od kardinala Stepinca, spremnog na suradnju s vlastima. Međutim nadbiskup Šeper, iako je bio spreman na razgovore s predstavnicima vlade u cilju rješavanja pojedinih pitanja, ni jednom prigodom nije odstupao od stajališta kardinala Stepinca, Biskupske konferencije i Svete Stolice glede sveukupnih crkveno-državnih odnosa.

Želji jugoslavenske vlade da normalizira odnose s Katoličkom crkvom pogodovale su i promjene u politici same Crkve, očitovane u najavama i odlukama Drugog vatikanskog koncila koji se održavao od 1962. do 1965. godine. Drugi vatikanski koncil najavio je otvaranje Katoličke crkve dijalogu s ateistima i ateističkim društvima, te tako olakšao pregovore između jugoslavenske vlade i Svete Stolice. Iako su ti pregovori bili teški i dugotrajni, jer ni jugoslavenska vlada ni Katolička crkva, a posebice biskupi u Jugoslaviji, nisu bili skloni odstupanju od svojih temeljnih načela, Sveta Stolica je – iako nadbiskup Šeper i biskupi nisu tome bili skloni – odlučila potpisati Protokol o normalizaciji odnosa s Jugoslavijom 1966. godine. Sveta Stolica se na to odlučila smatrajući da bi odustajanje od potpisivanja Protokola dovelo Katoličku crkvu u Jugoslaviji u još teži položaj, a istovremeno je smatrala da je time otvorila mogućnost lakšeg otvaranja dijaloga s ostalim komunističkim režimima na istoku Europe.

Nakon Protokola politika državnih vlasti prema Katoličkoj crkvi nešto je ublažena, pa su biskupi to koristili za za rješavanje nekih crkvenih problema, posebice gradnji novih crkava. Vlastima nije odgovaralo zaoštravanje odnosa, jer im je bio cilj potpuna obnova diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom, radi jačanja međunarodnog ugleda, gdje se nastojala nametnuti kroz pokret nesvrstanih. I Sv. Stolici je odgovarala ponovna uspostava diplomatskih odnosa radi provođenja svoje "Istočne politike", tj. prodora u zemlje komunističkog lagera. S obzirom na obostranu zainteresiranost izbjegavani su bilo kakvi ozbiljniji konflikti, pa je u tom interesu jugoslavenska vlada odustala od sudskog progona Krunoslava Draganovića, nakon njegovog zagonetnog povratka u zemlju 1967. godine.

Uslijedila je ponovna uspostava punih diplomatskih odnosa između Sv. Stolice I Jugoslavije 1970., što je rezultiralo i posjetom Tita papi Pavlu VI. u ožujku 1971., što je bio prvi službeni posjet predsjednika jedne socijalističke zemlje Vatikanu. To je sigurno utjecalo i na suzdržanost Katoličke crkve u vrijeme političkih događaja u Hrvatskoj 1971., poznatijih kao Hrvatsko proljeće. No, ne može se reći da se Crkva od tih događanja u potpunosti distancirala, iako to u javnosti nije bilo preveć vidljivo. Navedena su politička događanja bitno utjecala na unutarcrkvena zbivanja, kao i na crkveno-državne odnose. Sv. Stolici nije odgovaralo zaoštravanje političkih prilika u Jugoslaviji, te joj je više odgovaralo očuvanje stabilnosti i jedinstva Jugoslavije, iako je imala razumijevanja za one u Hrvatskoj, koji su tražili promjene. Većina hrvatskih biskupa zalagala se za suzdržanost ne želeći narušiti postignuti napredak u crkveno-državnim odnosima i bojeći se povratka na staro, tj. ponovnog progona Crkve. Manji dio biskupa, ali predvođen s predsjednikom Biskupske konferencije i zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem, smatrao je da ipak treba oštrije reagirati s obzirom na postupke vlasti prema onima koji su tražili promjene odnosa u Jugoslaviji i s obzirom na zaoštravanje političke i medijske retorike prema vjeri i Crkvi. No, bez obzira na sve, može se zaključiti da je među biskupima prevladalo mišljenje kako su politički događaji u Hrvatskoj 1971. proizišli ponajprije iz komunističkih redova i njihovih međusobnih nesuglasica, te se u njih Crkva ne treba miješati, ali mora stati u obranu vjerskih i ostalih ljudskih prava, koja su ugrožena slomom hrvatskog masovnog pokreta.

Nakon Hrvatskog proljeća došlo je do određenog zaoštravanja crkveno-državnih odnosa, što je rezultiralo i zatvaranjem pojedinih svećenika. Naime pojedini su svećenici poneseni političkim zbivanjima u Hrvatskoj nešto više naglašavali nacionale interese, na što su vlasti često preoštro reagirale. Pojedinci iz državne vlasti, naročito na nižim razinama, zaoštrili su stavove prema Crkvi, posebno se okomivši na vjeronauk, gradnju crkava, te radu u školama prosvjetnih djelatnika koji javno izražavaju svoju vjeru. Političko vodstvo imalo je teškoća suzbiti takvo djelovanje pojedinaca iz svojih redova, smatrajući ga štetnim za crkveno-državne i jugoslavensko-vatikanske odnose. No, političko vodstvo opasnost je vidjelo u pokušaju biskupa, posebice Kuharića, da se nametnu kao jedini zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa, što se naročito očitovalo kroz vjerske proslave događaja iz nacionalne hrvatske povijesti.

S obzirom da je nakon Drugog vatikanskog koncila došlo i do pojave nekih novih struja u Katoličkoj crkvi, državne su vlasti te tzv. progresivne struje svesrdno podržavale u njihovom djelovanju protiv tzv. reakcionarnih crkvenih krugova. To se naročito očitovalo u tzv. Zadarskom slučaju i djelovanju Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, ali se u oba slučaja Crkva uspjela oduprijeti takvim nastojanjima. S druge strane sve Društvo katoličkih svećenika sustavno je odumiralo i u potpunosti izgubilo svoju svrhu. Državne su vlasti nastojale na razne načine dobiti podršku biskupa samoupravnom socijalističkom sustavu, ali bez većeg uspjeha. Tako je bezuspješno propao pokušaj pridobivanja biskupa za podršku Titovoj kandidaturu za Nobelovu nagradu za mir, kao i pokuša uključivanja svećenika u rad raznih koordinacijskih odbora SSRN-a.

Navedeno razdoblje ove knjige završava godinom u kojoj je preminuo Josip Broz Tito, što je izazivalo određenu strepnju za budućnost zemlje, ne samo kod političkih vlasti, nego i u pojedinim krugovima Katoličke crkve. Katolička crkva se u vrijeme Titove bolesti i smrti ponijela vrlo korektno u skladu s običajima Crkve prigodom smrti državnih poglavara.

P. S. Ovo je zaključak iz najnovije knjige dr. sc. Miroslava Akmadže pod nazivom "Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980." koja za nekoliko dana izlazi iz tiska u suizdanju s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnicom za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda.

O svemu više na www.hrvatska-povijest-biblioteka.blogspot.com

blog.vecernji.hr/zvonimir-despot

U nedjelju 12. svibnja 2013. građanska inicijativa „U ime obitelji" http://uimeobitelji.net počela je skupljati potpise za sazivanje referenduma u kojemu bi građani RH bili pozvani izjasniti o tome, je li brak isključivo zajednica jednog muškarca i jedne žene.

 

U nekim su zemljama homoseksualne veze zakonski već izjednačene s tradicionalnim brakom. Može li se izjednačiti te dvije realnosti? Što se potomstva tiče, jedna je stvar posve sigurna: u homoseksualnoj će vezi NUŽNO i UVIJEK biti potrebna treća osoba da bi par mogao imati dijete... To dijete NIKADA ne će biti biološko dijete obaju partnera... Ako su pak djeca posvojena, u kakve će „obitelji" ulaziti? Evo jednog ekstremnog primjera: u Kaliforniji su dvije lezbijke posvojile jednog dvogodišnjeg dječačića. Kada je mali imao pet godina, ustvrdio je da se ne osjeća kao dječak nego djevojčica. Nije ni čudo, budući da su ga te dvije žene od početka oblačile kao djevojčicu i kupovale mu igračke za djevojčice. Je li uopće moguće da dvije žene, koje su iz svoga života isključile muški spol, odgoje psihički zdravoga muškića? Za 11. rođendan Tommy će na dar dobiti vaginoplastiku... i zvat će se Tammy. Bit će zauvijek sterilan. Zauvijek invalid. Ni muško ni žensko. Nije li to zločin protiv čovječnosti? (http://www.heraldsun.com.au/news/well-stop-puberty-so-tommy-can-become-tammy/story-e6frf7lf-1226169281540 ; Deux lesbiennes transforment leur fils adoptif en fille (vidéo) : Un enfant de 11 ans va subir une opération chirurgicale pour se faire enlever son pénis après avoir pris des hormones depuis l'âge de 8 ans.)

Budući da homoseksualni aktivisti tvrde da se heteroseksualni i homoseksualni parovi uopće ne razlikuju, vrijedi pogledati dolje navedene rezultate znanstvenih istraživanja koja su provele respektabilne institucije. Ovaj će tekst izložiti dokaze koji dolaze od samih gay-aktivista, koji pokazuju da iza zahtjeva za homoseksualnim brakom stoji politički program koji želi radikalno promijeniti samu instituciju braka.

Umjesto uvoda, jedan citat za one kojima Biblija nešto znači: „Doći će vrijeme kada ljudi ne će podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima. Od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati" (2 Tim 4,3-4).

Uspoređivanje načina života homoseksualnih i bračnih parova

Autor: Timothy J. Dailey, Ph.D.

„Bračni parovi i gay parovi uopće se ne razlikuju", kaže naslov jednoga članka, koji objašnjava da su homoseksualna domaćinstva neobično slična bračnim parovima. „Mi smo par iz vašega susjedstva", kaže jedan homoseksualac koji živi u partnerstvu. „Imamo mačku i psa. Vozimo Volvo. Baš smo dosadni"[i]. Takvo portretiranje homoseksualnih parova želi čitatelja potaknuti na sljedeće pitanje: „Budući da se gay parovi razlikuju samo po tome što su partneri istoga spola, postoji li racionalan razlog da im se uskrate sva bračna prava?"

Jesu li homoseksualna domaćinstva, kao što to sugerira članak, tek jedna varijanta međuljudskih odnosa koje bi – uz brak – trebalo smatrati dijelom američkog „mainstream" društva? Nikako, budući da dokazi pokazuju da su homoseksualne veze u nekoliko ključnih aspekata radikalno različite od bračnih parova:

- Trajanje odnosa

- Monogamija vs. promiskuitet

- Angažman u odnosu

- Broj djece koja se podižu

- Zdravstveni rizici

- Razina nasilja među partnerima.

Konačno, ovaj će tekst izložiti dokaze koji dolaze od samih gay-aktivista, koji pokazuju da iza zahtjeva za homoseksualnim brakom stoji politički program koji želi radikalno promijeniti samu instituciju braka.

TRAJANJE ODNOSA

Homoseksualni aktivisti često ukazuju na visoki postotak rastava braka i tvrde da po pitanju trajanja odnosa bračni parovi prolaze jedva nešto bolje od homoseksualaca. Istraživanja pak pokazuju da muške homoseksualne veze traju samo jedan djeličak od onoga, koliko traje većina brakova.

Bračni parovi

Proučavanje o braku i rastavi braka, koje je 2001. god. proveo Nacionalni centar za zdravstvene statistike, kaže da 66 % prvih brakova traje 10 godina ili više, a 50 % traje 20 godina ili više[ii].

Proučavanje koje je 2002. god. proveo U.S. Census Bureau dalo je slične rezultate: 70,7 % žena koje su se udale između 1970. i 1974., proslavile su deset godina braka, a 57,7 % bilo je u braku 20 godina ili više[iii].

Muške homoseksualne veze

Godine 2003.-2004., Gay/Lesbian Consumer Online Census proučavao je način života 7,862 homoseksualca. Između onih koji su izjavili da su „u vezi", samo 15 % kaže da njihova sadašnja veza traje 12 godina ili više, 5 % kaže da ona traje više od 20 godina[iv]. Iako ovo nisu apsolutni podatci, ipak ukazuje na to, da mali broj homoseksualnih veza dostiže dugovječnost koja je uobičajena u brakovima.

Sociolog Edward Laumann sa sveučilišta u Chicagu u svom djelu The Sexual Organization of the City tvrdi da „tipični gay građani većinu svog odraslog života provode u 'transakcijskim' vezama ili kratkoročnim poznanstvima koja traju manje od šest mjeseci"[v].

Jedno proučavanje homoseksualnih muškaraca u Nizozemskoj objavljeno u časopisu AIDS otkrilo je da je prosjek trajanja veze 1,5 godina[vi].

U proučavanju muške homoseksualnosti u djelu Western Sexuality: Practice and Precept in Past and Present Times, Pollak je ustanovio da „mali broj homoseksualnih veza traje duže od dvije godine, a mnogi muškarci spominju stotine partnera"[vii].

U Male and Female Homosexuality, Saghir i Robins otkrivaju da veze prosječnih muških homoseksualaca traju između dvije i tri godine[viii].

MONOGAMIJA VS. PROMISKUITET: SEKSUALNI PARTNERI IZVAN VEZE

Ako netko živi u iluziji da postoje ikakva ekvivalencija između seksualnih praksi homoseksualnih veza i tradicionalnog braka, neka pogleda statistike o seksualnoj vjernosti u braku:

Bračni parovi

· Ispitivanje na nacionalnoj razini provedeno na 884 muškarca i 1288 žena, objavljeno u časopisu Journal of Sex Research, otkrilo je da je 77 % oženjenih muškaraca i 88 % udatih žena ostalo vjerno svojim bračnim zavjetima[ix].

· Nacionalno istraživanje objavljeno 1997. u časopisu The Social Organization of Sexuality: Sexual Practices in the United States otkrilo je da 75 % supružnika i 85 % supruga nikada nije imalo spolnih odnosa izvan braka[x].

· Telefonska anketa, koju je proveo časopis Parade na 1049 odraslih osoba odabranih tako da predstavljaju demografske karakteristike SAD, otkrila je da 81 % oženjenih muškaraca i 85 % udatih žena nikada nije prekršilo svoje bračne zavjete[xi].

Muški homoseksualci

Istraživanja pokazuju da prosječan muški homoseksualac u životu ima stotinjak spolnih partnera:

· Nizozemsko istraživanje homoseksualaca koji žive u partnerstvu, objavljeno u časopisu AIDS, otkriva da su muškarci sa stalnim partnerom imali u prosjeku po osam partnera godišnje[xii].

· Bell i Weinberg u svojem klasičnom proučavanju muške i ženske homoseksualnosti otkrili su da je 43 % bijelih muških homoseksualaca imalo spolne odnose sa 500 ili više partnera, a 28 % je imalo 1000 ili više seksualnih partnera[xiii].

· U proučavanju seksualnih profila 2583 starijih homoseksualaca objavljenom u časopisu Journal of Sex Research, Paul Van de Ven i drugi su otkrili da je „prosječan broj spolnih partnera (homoseksualaca) između 101 i 500". Osim toga, 10,2 % do 15,7 % su imali između 501 i 1000 partnera. Daljnjih 10,2 do 15,7 % izjavilo je da je imalo više od tisuću spolnih partnera u životu[xiv].

· Istraživanje koje je proveo homoseksualni časopis Genre otkrilo je da 24 % ispitanika kaže da su imali više od 100 seksualnih partnera u životu. Časopis primjećuje da su mnogi ispitanici predložili da se uvede kategorija onih koji su imali više od 1000 seksualnih partnera[xv].

„Angažman" kod muških homoseksualnih parova

Čak i u onim homoseksualnim vezama u kojima su se partneri smatrali angažiranima, značenje „angažmana" ili „monogamije" je radikalno drugačije nego u heteroseksualnom braku.

· Jedno kanadsko proučavanje homoseksualnih muškaraca koji su bili angažirani u vezi duže od godinu dana otkrilo je samo 25 % ispitanika tvrdi da živi u monogamiji. Barry Adam, autor proučavanja, kaže: „Gay kultura muškarcima dopušta da isprobavaju drugačije oblike veza pored monogamije za kojom teže heteroseksualci"[xvi].

· Priručnik obiteljske raznolikosti donio je proučavanje u kojemu su „mnogi parovi koji se nazivaju monogamnima imali tri do pet partnera tijekom protekle godine. Blasband i Peplau (1985) primijetili su sličan model[xvii].

· U knjizi Male Couple, autori David P. McWhirter i Andrew M. Mattison izvještavaju da u proučavanju 156 muškaraca u homoseksualnim vezama koje traju od jedne do 37 godina, samo sedam parova imaju posve isključiv spolni odnos, a ti su muškarci bili zajedno manje od pet godina. Drugim riječima, svi parovi u vezi koja traje više od pet godina imali su odnose izvan svoje veze[xviii].

Sljedeća tabela pokazuje da krajnje nizak postotak spolne vjernosti kod homoseksualnih muškaraca predstavlja dramatičan kontrast u odnosu na visoki postotak vjernosti među vjenčanim heteroseksualcima.

Prema McWhirteru i Mattisonu, većina homoseksualnih muškaraca smatra da su seksualni kontakti izvan njihove stalne veze nešto normalno i smatraju da bi prihvaćanje monogamnog načina života bilo ugnjetavanje.

U časopisu Journal of Sex Research, u svom proučavanju starijih homoseksualaca, Paul Van de Ven i drugi otkrili su da je samo 2,7 % starijih homoseksualaca u životu imalo samo jednog seksualnog partnera[xix].

Brad Hayton pokazuje kakav je odnos mnogih homoseksualnih muškaraca prema angažmanu I braku:

Homoseksualci vjeruju, a to su naučili iz primjera, da je bračna veza nešto prolazno i po prirodi uglavnom seksualno. Seksualne veze postoje u prvom redu zbog užitka a ne zbog prokreacije. Naučili su da monogamija u braku nije norma i da je ne treba ohrabrivati ako netko želi dobru „bračnu" vezu[xx].

Iako razina vjernosti u braku navedena u ovim proučavanjima ostaje daleko od ideala, postoji značajna razlika između zanemarive vjernosti kod homoseksualaca i 75 % do 90 % vjernosti kod bračnih parova. To pokazuje da čak i „angažirane" homoseksualne veze pokazuju temeljnu nesposobnost za vjernost i angažman koji je aksiomatičan u instituciji braka.

RAZINA ANGAŽMANA U HOMOSEKSUALNIM VEZAMA

Ako homoseksualci i lezbijke doista žele istu vrstu angažmana kao što je brak, onda bi se od njih očekivalo da češće koriste mogućnost sklapanja građanskih unija ili registriranog partnerstva, koje im daje zakonsko priznanje kao i legalna prava slična onima u braku. Može se pak vidjeti da iznenađujuće mali broj homoseksualaca i lezbijki biraju takav oblik legalno priznate veze tamo gdje je to moguće, što pokazuje da ti parovi ne dijele isti pogled na angažman kao bračni parovi.

Vermont

U travnju 2000., guverner države Vermont potpisao je zakon kojim se priznaje građanska unije za homoseksualce. Zakon istospolnim partnerima koji svoju vezu registriraju na općini daje 300 privilegija i prava koja imaju bračni parovi.

Procjena homoseksualne i lezbijske populacije u Vermontu: Broj homoseksualaca i lezbijki u državi Vermont može se procijeniti temeljem nacionalnih istraživanja. Suprotno od proširenih ali pogrešnih tvrdnji da je do 10 % stanovništva homoseksualno, istraživanja kažu da homoseksualci predstavljaju 1 % do 3 % stanovništva. Na primjer, nedavna studija u časopisu Demography, koja se oslanja na tri velika izvora podataka - the General Social Survey, the National Health and Social Life Survey, i the U.S. Census – procjenjuje da je broj osoba koje su isključivo homoseksualne 2,5 %, a broj lezbijki 1,45 %[xxi].

Prema popisu stanovništva iz 2000-te, odraslo stanovništvo Vermonta broji 461,304 osoba[xxii]. Ako se oslanjamo na proučavanja iz časopisa Demography, razumni procijenjeni broj homoseksualaca i lezbijki u Vermontu bio bi oko 5,600 (2,5 % muškog odraslog stanovništva) za homoseksualne muškarce i oko 3,300 (1,4 % odraslog ženskog stanovništva) za lezbijke, što u cijelosti znači oko 8,900 homoseksualaca i lezbijki. [NB: ovo su samo grube procjene za potrebe statističke usporedbe.]

Broj homoseksualaca i lezbijki koji su sklopili građansku uniju: USA Today izvještava da je do siječnja 2004., samo 936 homoseksualnih i lezbijskih parova (1.872 pojedinca) sklopilo civilnu uniju[xxiii]. To kaže da samo 21 % procijenjene homoseksualne i lezbijske populacije Vermonta sklopilo civilnu uniju. Drugim riječima, 79 % homoseksualaca i lezbijki u Vermontu su izabrali ne sklopiti civilnu uniju.

Suprotno tome, u Vermontu, broj heteroseksualnih bračnih parova veći je od nevjenčanih parova u odnosu 7 prema 1, što pokazuje mnogo veću razinu želje od strane heteroseksualnih parova da legaliziraju svoju vezu[xxiv].

Za usporedbu, bilo bi korisno ispitati dvije zemlje koje su odobrile posebna prava homoseksualcima, uključujući civilne unije slične braku, koje gayevima i lezbijkama praktički daju ista prava kao bračnim partnerima.

Švedska

Švedska ja 1995. izglasala zakon o registriranom partnerstvu koji priznaje civilnu uniju za homoseksualne parove. Godine 2003., taj je zakon dopunjen da bi homoseksualnim parovima pri legalnom posvajanju djece dao ista prava kao i bračnim parovima. Postotak homoseksualnih ili lezbijskih parova u Švedskoj koji je sklopio civilnu uniju može se procijeniti ovako:

Procjena homoseksualne i lezbijske populacije u Švedskoj: oslanjajući se na procjene časopisa Demography za SAD, sličan postotak homoseksualne i lezbijske populacije u Švedskoj bio bi oko 140.000 (2,5 % odrasle muške populacije koja broji 3.531.554 muškarca i 1,4 % odrasle ženske populacije koja broji 3.679.317 žena)[xxv].

Broj homoseksualaca i lezbijki u Švedskoj koji su registrirali svoju vezu: Broj registriranih istospolnih veza u Švedskoj je oko 1.500 (total: 3000 pojedinaca) na procijenjenu homoseksualnu i lezbijsku populaciju od 140.000 osoba[xxvi]. To pokazuje da samo oko 2 % švedskih homoseksualaca i lezbijki sklapaju zakonski priznate veze. Drugim riječima, oko 98 % švedskih homoseksualaca i lezbijki ne registriraju se službeno kao istospolni parovi.

Nizozemska

Inovativni zakon koji dopušta istospolni „brak" primijenjen je u Nizozemskoj 31. ožujka 2001., jednom jako medijatiziranom ceremonijom u kojoj su sudjelovale dvije lezbijske „mladenke" i šest homoseksualnih „mladenaca". Nizozemska je uvela zakon o „registriranom partnerstvu" 1998., kojim je homoseksualnim vezama priznat legalni status sličan braku. Novi zakon, koji eksplicitno priznaje istospolni brak, ograničen je na građane Nizozemske. No, kako pokazuje sljedeća analiza, postotak homoseksualaca i lezbijki koji su stupili u istospolno registrirano partnerstvo slično braku, vrlo je nizak.

Procjena homoseksualne i lezbijske populacije u Nizozemskoj: oslanjajući se na demografske procjene za homoseksualce i lezbijke u SAD, sličan postotak za Nizozemsku bio bi 242.000 (2,5 % odrasle muške populacije koja broji 6.161.662 muškarca i 1,4 % odrasle ženske populacije koja broji 6.311.338 žena)[xxvii].

Broj homoseksualaca i lezbijki u Nizozemskoj koji su registrirali svoju vezu: Vijest koju donosi Gay Financial Network predviđa da bi se „oko 10.000 gay parova moglo vjenčati" tijekom prve godine nakon legalizacije gay „braka" u Nizozemskoj. U stvarnosti, mnogo manje ih je odlučilo svečano ozakoniti svoju vezu. U listopadu 2002., Ured za legislativna istraživanja objavio je izvještaj koji kaže: „Nizozemsko ministarstvo ekonomije izvještava da se 3.383 od 121.776 brakova sklopljenih između 1. travnja 2001. i 30. lipnja 2002. odnosi na osobe istoga spola"[xxviii].

To znači da je do listopada 2002., samo 2,8 % ili 6.766 osoba (3.383 parova) homoseksualne i lezbijske populacije koja broji oko 242.000 registriralo svoje partnerstvo kao „brak".

Vrlo nizak postotak homoseksualnih i lezbijskih civilnih „brakova" u Švedskoj i Nizozemskoj treba gledati u svjetlu mnogo nižega postotka sklapanja brakova u obje zemlje, što je trend koji uvođenje gay „braka" devedesetih godina nije promijenilo. I tako, kao što tvrdi pisac Stanley Kurtz, dopuštanje bračnih prava homoseksualcima i lezbijkama „samo je još više potkopalo instituciju braka": skandinavski gay brak šalje poruku da je brak kao takav stvar prošlosti i da je prihvatljiv svaki oblik obitelji, uključujući i izvanbračno roditeljstvo[xxix].

Zaključak: Razina angažmana u vezi među homoseksualcima

Podatci iz Vermonta, Švedske i Nizozemske pokazuju ne samo da se vrlo mali postotak homoseksualaca i lezbijki identificira s idejom angažmana u vezi, nego da ih još manje koristi mogućnost registriranog partnerstva, a u slučaju Nizozemske istospolnog „braka". To ukazuje na to da čak i u okruženjima koja su najotvorenija za homoseksualni način života, velika većina homoseksualaca i lezbijki pokazuju malo sklonosti prema doživotnom angažmanu u vezi koju navodno žele.

BROJ DJECE KOJA ODRASTAJU U HOMOSEKSUALNIM DOMAĆINSTVIMA

Prenapuhane statistike o homoseksualnim domaćinstvima u SAD

Brojke koje govore o djeci koja odrastaju u homoseksualnim i lezbijskim domaćinstvima vrlo su različite i vrlo često nisu dokazane. U jednom članku o homoseksualnom roditeljstvu, časopis The American Sociological Review kaže da su istraživači davali brojke „iz nesigurnih izvora, koje variraju od 6 do 14 milijuna djece gay ili lezbijskih partnera u SAD"[xxx].

Prema Judith Stacey i Timothyju J. Biblarzu, autorima proučavanja, visoke brojke temelje se na tome, da se kao „lezbigay (ts!) roditelje klasificira sve one koji su ikada rekli da ih privlači pomisao na homoerotski seks"[xxxi]. Umjesto toga, autori smatraju da je ta brojka oko jedan milijun, „što proizlazi iz uže definicije lezbigay roditelja kao osobe koja samu sebe identificira kao takvu"[xxxii].

Svejedno, čak i niža brojka od jednog milijuna djece koja odrastaju u gay i lezbijskim domaćinstvima ne odgovara statističkim analizama.

Američki ured za statistiku kaže da u SAD ima 594.391 istospolnih nevjenčanih domaćinstava (301.026 muških homoseksualnih domaćinstava i 293.365 lezbijskih domaćinstava)[xxxiii]. To ukazuje da samo 1 % od sveukupnog broja od 59.969.000 domaćinstava sadrži istospolne partnere. Uzimajući procjenu Stacey i Biblarza da jedan milijun djece ima homoseksualnog ili lezbijskog roditelja, to bi značilo da u prosjeku svako homoseksualno domaćinstvo ima barem jedno dijete[xxxiv].

Pa ipak, popis stanovništva iz 2000-te pokazuje da samo 33 % (ili 96.810) ženskih istospolnih domaćinstava i 22 % (ili 66.225) muških istospolnih domaćinstava imaju svoju vlastitu djecu koja žive s njima[xxxv]. Tih 163.035 istospolnih parova (ili 326.070 osoba) predstavlja samo 8 % procijenjene homoseksualne i lezbijske populacije. Drugim riječima, 92 % procijenjene odrasle populacije homoseksualaca i lezbijki u SAD ne žive s djecom. Za usporedbu, popis stanovništva iz 2000-te pokazuje da 46 % domaćinstava bračnih parova ima barem jedno dijete koje živi u domaćinstvu[xxxvi]. Ova brojka podcjenjuje broj bračnih parova koji su imali djecu, budući da su mnogi stariji bračni parovi podigli djecu koja više ne žive s njima u kući.

Procjene Stacey i Biblarza mogu uključiti djecu koju su odgojili homoseksualci-samci, od kojih neki odgajaju svoju vlastitu biološku djecu koja su se rodila u prethodnim heteroseksualnim vezama. Ove procjene svejedno ukazuju na to, kako je apsurdno pretjerana većina procjena o broju djece koju odgajaju homoseksualci. Homoseksualno roditeljstvo je daleko od uspješnog, što neki tvrde, i ostaje iznimka a ne pravilo.

Što se sve govori o homoseksualnom roditeljstvu

Gay aktivisti pokušavaju minimizirati razlike između homoseksualnih i heteroseksualnih domaćinstava da bi homoseksualnost izgledala što je normalnije moguće. Pa ipak, kao što smo već pokazali, samo mala manjina gay i lezbijskih domaćinstava ima djecu. Osim toga, dokazi upućuju na to da komparativno vrlo malo homoseksualaca žele imati zajedničko domaćinstvo – što je okvir koji je normalno potreban za podizanje djece.

The Human Rights Campaign, organizacija koja zagovara homoseksualna prava, tvrdi da u SAD ima 10.456.405 gayeva i lezbijki, što je 5 % cjelokupnog stanovništva SAD-a starijeg od 18 godina[xxxvii]. Pa ipak, kao što smo vidjeli, najbolji podatci koje imamo smatraju da u SAD ima 2,5 % muških homoseksualaca i 1,4 % lezbijki[xxxviii]. To bi značilo oko 4.040.000 homoseksualnih muškaraca i žena u SAD. To znači da samo oko 30 % homoseksualaca (1.202.418 od oko 4 milijuna) žive u domaćinstvu s osobom istoga spola.

Gore rečeno ukazuje na to, da samo malena manjina gayeva i lezbijki biraju život u partnerstvu, a osim toga, samo mali postotak homoseksualaca koji žive u partnerstvu doista imaju djecu. Činjenice dakle ne potvrđuju tvrdnje da veliki broj homoseksualaca želi ponuditi stabilan dom djeci.

RIZICI ZA ZDRAVLJE

Čak i one homoseksualne veze koje bi se mogle nazvati „monogamnima" ne rezultiraju zdravijim ponašanjem. Činjenice pokazuju da homoseksualne i lezbijske veze predstavljaju mnogo veće rizike za mogućnost zaraze bolestima koje su po život opasne, nago li bračne veze:

· Časopis AIDS navodi da muškarci koji su u vezi prakticiraju analne odnose i oralno-analne odnose češće od onih koji nemaju stalnoga partnera[xxxix]. Analni odnos povezan je s brojnim spolno prenosivim bolestima, uključujući i AIDS.

· Isključivost veze nije smanjila učestalost nezdravih spolnih čina, koji su uobičajeni među homoseksualcima. Jedno englesko proučavanje objavljeno u istom broju časopisa AIDS slaže se da se najveći broj „nesigurnih" spolnih činova među homoseksualcima događa u stalnim vezama[xl].

· Jedno proučavanje o stalnim i povremenim muškim homoseksualnim vezama u Amsterdamu je utvrdilo da „stalni partneri doprinose učestalosti HIV-a više nego povremeni partneri. To se može objasniti činjenicom da je riskantno ponašanje sa stalnim partnerima mnogo učestalije nego sa slučajnim partnerima (30 prema 1,5 nezaštićenih analnih odnosa godišnje)[xli].

· Ovi podatci potvrđuju jedno ranije istraživanje koje je proveo Nizozemski odjel za zdravlje i okoliš, koje je utvrdilo da je 67 % HIV-pozitivnih muškaraca u dobi od 30 i mlađih bilo zaraženo od strane stalnoga partnera. Studija zaključuje: „Posljednjih godina mlađi gay muškarci imaju veću mogućnost da se zaraze sa stalnim partnerom nego sa povremenim"[xlii].

„Isključive" lezbijske veze su isto riskantne

Pretpostavka da lezbijke u ekskluzivnoj seksualnoj vezi manje riskiraju spolne bolesti je pogrešna:

· Časopis Sexually Transmitted Infections zaključuje: „Profil rizičnog ponašanja žena koje imaju seks isključivo sa ženama je sličan svim ženama koje imaju seks isključivo sa ženama"[xliii]. Jedan od razloga za to je taj, što su lezbijke „značajno sklone tome da prenose prošle seksualne kontakte s homoseksualnim ili biseksualnim muškarcima i seksualne kontakte s intravenoznim korisnicima droga"[xliv].

Veći rizik od suicida

U usporedbi s bračnim parovima, homoseksualne i lezbijske veze pokazuju mnogo veći postotak problema mentalnog zdravlja.

· Proučavanje na blizancima koje je ispitivalo odnose između homoseksualnosti i suicida, objavljeno u časopisu Archives of General Psychiatry, otkrilo je da homoseksualci imaju veći rizik za mentalno zdravlje i da imaju 6,5 puta veću mogućnost nego njihovi blizanci da će pokušati samoubojstvo. Veći rizik nije uzrokovan mentalnim zdravljem ili zlouporabom droga[xlv].

NASILJE MEĐU INTIMNIM PARTNERIMA

Lezbijske i homoseksualne veze

Ispitivanje ukazuje na visoku razinu nasilja u homoseksualnim i lezbijskim vezama:

Jedno proučavanje u časopisu Journal of Interpersonal Violence ispitalo je sukobe i nasilje u lezbijskim vezama. Istraživači su otkrili da je 90 % ispitanih lezbijki doživjelo jedan ili više činova verbalne agresije od strane svojih intimnih partnerica tijekom godine koja je prethodila proučavanju, a 31 % ispitanica je navelo jedno ili više tjelesnih zlostavljanja[xlvi].

U jednom proučavanju koje je obuhvatilo 1.099 lezbijki, Journal of Social Service Research otkriva da nešto više od pola lezbijki kaže da su bile zlostavljane od strane ženske ljubavnice/partnerice. Istraživači su otkrili da je „najčešći oblik zlostavljanja verbalno/emocionalno/psihološko zlostavljanje povezano s fizičkim i psihološkim zlostavljanjem"[xlvii].

Jedno proučavanje lezbijskih parova objavljeno u Handbook of Family Development and Intervention kaže da je „54 % iskusilo 10 ili više incidenata zlostavljanja, da je 74 % iskusilo šest ili više incidenata, 60 % navodi redovito zlostavljanje, a 71 % kaže da to s vremenom postaje sve gore i gore"[xlviii].

U knjizi Men Who Beat the Men Who Love Them: Battered Gay Men and Domestic Violence (Muškarci koji tuku muškarce koji ih vole: zlostavljani gay muškarci i kućno nasilje) Island i Letellier tvrde da je „frekvencija kućnog nasilja među gay muškarcima skoro dvostruka u odnosu na heteroseksualnu populaciju"[xlix].

Gayevi i lezbijke u odnosu na heteroseksualne intimne partnerske veze

Ispitivanje koje je provelo američko ministarstvo pravosuđa potvrđuje da u homoseksualnim i lezbijskim vezama postoji mnogo veća učestalost kućnog nasilja među partnerima nego u heteroseksualnim vezama, bilo u kohabitaciji, bilo u braku.

Nacionalno proučavanje nasilja prema ženama, koje je financirao Nacionalni institut za pravosuđe, otkrilo je da „istospolni partneri koji žive zajedno spominju mnogo više intimnog nasilja među partnerima nego heteroseksualni partneri koji žive zajedno. U 39 % istospolnih domaćinstava navodi se silovanje, fizičko napadanje i/ili proganjanje od strane partnera s kim se živi bar jednom u životu, prema 21,7 % kod heteroseksualnih partnerstava. Među muškarcima, brojke su 23,1 % prema 7,4 %"[l].

Source: "Extent, Nature, and Consequences of Intimate Partner Violence," U.S. Department of Justice: Office of Justice Programs, 30.

Brak u odnosu na druge vrste partnerskih veza

Jedan izvještaj Bureau of Justice Statistics (jedan od ureda američkog ministarstva pravosuđa) otkrio je da udate žene u tradicionalnim obiteljima doživljavaju najmanje nasilja u usporedbi sa ženama u drugim vrstama veza[li]. Žene koje nisu bile udate za svoje „intimne partnere" (nego su s njima živjele u kohabitaciji) doživljavaju četiri puta više nasilja nego udate žene (11,3 na tisuću prema 2,6 na tisuću)[lii].

Source: "Intimate Partner Violence," Bureau of Justice Statistics Special Report, Bureau of Justice Statistics, January 31, 2002: 4.

Homoseksualni i lezbijski parovi u odnosu na vjenčane parove

Kada se direktno uspoređuje homoseksualne i lezbijske veze s vjenčanim parovima, razlika u obiteljskom nasilju među partnerima je značajna:

Sources: "Extent, Nature, and Consequences of Intimate Partner Violence," U.S. Department of Justice: Office of Justice Programs: 30; "Intimate Partner Violence," Bureau of Justice Statistics Special Report:11.

POLITIČKI PROGRAM: REDEFINIRATI BRAK

Gay aktivisti sami priznaju da ih zapravo ne zanima to, da se homoseksualcima i lezbijkama omogući sudjelovanje u konvencionalnom bračnom životu. Oni ciljaju na to, da se promijeni bitni karakter braka time što će se izbaciti aspekte vjernosti i čistoće koji potiču stabilnost u odnosu i u kući:

Paula Ettelbrick, nekadašnja ravnateljica Lambda Legal Defense and Education Fund ustvrdila je: „Biti queer znači više nego okućiti se, spavati s osobom istoga roda i za to tražiti potvrdu od države... Biti queer znači mijenjati parametre seksa, seksualnosti i obitelji, i u tom procesu promijeniti tkivo samoga društva"[liii].

Homoseksualni pisac i aktivist Michelangelo Signorile pohvalno govori o onima koji zagovaraju da se monogamija zamijeni seksualno „otvorenim" odnosima: za te muškarce izraz „monogamija" ne znači nužno seksualnu isključivost... Izraz „otvoreni odnos" za mnoge gay muškarce ima specifičnu definiciju: Odnos u kojemu partneri često imaju spolne odnose izvan veze, u kojemu se zbog toga ne ljute jedan na drugoga niti su ljubomorni, a o svojim vanjskim spolnim iskustvima međusobno razgovaraju ili dijele spolne partnere[liv].

Stajališta Michelangela Signorilea i Paule Ettelbrick prema braku u homoseksualnoj su zajednici prihvaćena. Prema Mendola Reportu, samo 26 % homoseksualaca vjeruje da je angažman najvažniji u bračnoj vezi[lv].

Bivši homoseksualac William Aaron objašnjava zašto čak i oni homoseksualci koji su u „angažiranoj" vezi ne prakticiraju monogamiju:

U gay životu, vjernost je skoro nemoguća. Budući da se čini da je sastavni dio kompulzivnosti kod homoseksualnosti potreba homofila da „apsorbira" muškost svog seksualnog partnera, on mora stalno tražiti nove partnere. Zato su najuspješniji homofilni „brakovi" oni, gdje postoji dogovor između dvojice da će imati odnose izvan veze, dok će održati privid stabilnosti svoje životne veze[lvi].

Dokazi da homoseksualni i lezbijski „angažman" nije ekvivalentan braku više su nego snažni. Osim toga, postoji malo dokaza da homoseksualci i lezbijke doista žele angažirati u monogamnoj vezi kakvu predstavlja brak. Ono što ostaje je dakle uznemirujuća mogućnost da iza zahtjeva za „gay brakom" viri program potkopavanja same naravi institucije braka.

Vidi http://www.frc.org/get.cfm?i=IS04C02

Lidija Paris

[i] Robert Gebeloff and Mary Jo Patterson, "Married and Gay Couples Are Not All that Different" Times-Picayune (November 22, 2003).

[ii] Matthew D. Bramlett and William D. Mosher, "First Marriage Dissolution, Divorce and Remarriage: United States," Advance Data, National Center for Health Statistics (May 31, 2001): 1.

[iii] Rose M. Kreider and Jason M. Fields, "Number, Timing, and Duration of Marriages and Divorces: 1996" Current Population Reports, P70-80, U.S. Census Bureau, Washington, D.C. (February 2002): 5.

[iv] "Largest Gay Study Examines 2004 Relationships," GayWire Latest Breaking Releases

[v] Adrian Brune, "City Gays Skip Long-term Relationships: Study Says," Washington Blade (February 27, 04): 12..

[vi] Maria Xiridou, et al, "The Contribution of Steady and Casual Partnerships to the Incidence of HIV Infection among Homosexual Men in Amsterdam," AIDS 17 (2003): 1031.

[vii] M. Pollak, "Male Homosexuality," in Western Sexuality: Practice and Precept in Past and Present Times, ed. P. Aries and A. Bejin, translated by Anthony Forster (New York, NY: B. Blackwell, 1985): 40-61, cited by Joseph Nicolosi in Reparative Therapy of Male Homosexuality (Northvale, New Jersey: Jason Aronson Inc., 1991): 124, 125.

[viii] M. Saghir and E. Robins, Male and Female Homosexuality (Baltimore: Williams and Wilkins, 1973): 225; L. A. Peplau and H. Amaro, "Understanding Lesbian Relationships," in Homosexuality:Social, Psychological, and Biological Issues, ed. J. Weinrich and W. Paul (Beverly Hills: Sage, 1982).

[ix] Michael W. Wiederman, "Extramarital Sex: Prevalence and Correlates in a National Survey," Journal of Sex Research 34 (1997): 170.

[x] E. O. Laumann et al., The Social Organization of Sexuality: Sexual Practices in the United States (Chicago:University of Chicago Press, 1994 ): 216.

[xi] "Sexual Habits of Americans Have Changed Dramatically in Ten Years: New National Survey Finds Both Men and Women More Committed and Caring" PR Newswire (August 4, 1994).

[xii] Xiridou, 1031.

[xiii] A. P. Bell and M. S. Weinberg, Homosexualities: A Study of Diversity Among Men and Women (New York: Simon and Schuster, 1978), pp. 308, 309; See also A. P. Bell, M. S. Weinberg, and S. K. Hammersmith, Sexual Preference (Bloomington: Indiana University Press, 1981).

[xiv] Paul Van de Ven et al., "A Comparative Demographic and Sexual Profile of Older Homosexually Active Men," Journal of Sex Research 34 (1997): 354.

[xv] "Sex Survey Results," Genre (October 1996), quoted in "Survey Finds 40 percent of Gay Men Have Had More Than 40 Sex Partners," Lambda Report, January 1998: 20.

[xvi] Ryan Lee, "Gay Couples Likely to Try Non-monogamy, Study Shows," Washington Blade (August 22, 2003): 18.

[xvii] David H. Demo, et al., editors, Handbook of Family Diversity (New York:Oxford University Press, 2000): 73.

[xviii] David P. McWhirter and Andrew M. Mattison, The Male Couple: How Relationships Develop (Englewood Cliffs: Prentice-Hall, 1984): 252, 253.

[xix] Van de Ven et al., "A Comparative Demographic and Sexual Profile," 354.

[xx] Bradley P. Hayton, "To Marry or Not: The Legalization of Marriage and Adoption of Homosexual Couples," (Newport Beach: The Pacific Policy Institute, 1993): 9.

[xxi] Dan Black, et al., "Demographics of the Gay and Lesbian Population in the United States: Evidence from Available Systematic Data Sources," Demography 37 (May 2000): 141.

[xxii] DP1. Profile of General Demographic Characteristics:Vermont" U.S. Census Bureau: Census 2000 Summary File 1 (SF 1) 100-Percent Data.

[xxiii] Fred Bayles, "Vermont's Gay Civil Unions Mostly Affairs of the Heart," USA Today (January 7, 2004): 1.

[xxiv] Tavia Simmons and Martin O'Connell, "Married-Couple and Unmarried-Partner Households:2000," Census 2000 Special Reports (U.S. Census Bureau, February 2003), 4, Table 2. Online at: http:www.census.gov/prod/2003pubs/censr-5.pdf.

[xxv] "Facts: Population, "Directory and Complete Guide to Sweden, 2000": available at: www.sweden.com.

[xxvi] Scott Shane, "Many Swedes Say 'I Don't' to Nuptials; Unions" Baltimore Sun (January 16, 2004): 1A.

[xxvii] "At a Glance: Netherlands Statistics" UNICEF, available at: http://www.unicef.org/infobycountry/netherlands_statistics.html

[xxviii] "OLR Backgrounder: Legal Recognition of Same-sex Partnerships," OLR Research Report (October 9, 2002): 1.

[xxix] Stanley Kurtz, "The End of Marriage in Scandinavia," Weekly Standard (February 2, 2004): 26.

[xxx] Judith Stacey and Timothy J. Biblarz, "(How) Does the Sexual Orientation of Parents Matter?" American Sociological Review 66 (April, 2001): 167.

[xxxi] Ibid.

[xxxii] Ibid.

[xxxiii] "Married-Couple and Unmarried Partner Households: 2000" (Census 2000 Special Reports, February 2003): 2.

[xxxiv] Stacey i Biblarz, 167.

[xxxv] "Married-Couple and Unmarried Partner Households: 2000," 10.

[xxxvi] Ibid.

[xxxvii] David M. Smith and Gary J. Gates, "Gay and Lesbian Families in the United States: Same-Sex Unmarried Partner Households," Human Rights Campaign (August 22, 2001): 2.

[xxxviii] Dan Black et al., "Demographics of the Gay and Lesbian Population," "4.7 percent of men in the combined samples have had at least one same-sex experience since age 18, but only 2.5 percent of men have engaged in exclusively same-sex sex over the year preceding the survey. Similarly, 3.5 percent of women have had at least one same-sex sexual experience, but only 1.4 percent have had exclusively same-sex sex over the year preceding the survey." (141)

[xxxix] A.P.M. Coxon et al., "Sex Role Separation in Diaries of Homosexual Men," AIDS (July 1993):877-882.

[xl] G. J. Hart et al., "Risk Behaviour, Anti-HIV and Anti-Hepatitis B Core Prevalence in Clinic and Non-clinic Samples of Gay Men in England, 1991-1992," AIDS (July 1993): 863-869, cited in "Homosexual Marriage: The Next Demand," Position Analysis paper by Colorado for Family Values, May 1994.

[xli] Xiridou, et al., 1033.

[xlii] Jon Garbo, "More Young Gay Men are Contracting HIV from Steady Partners," GayHealth (July 25, 2001).

[xliii] "Sexually Transmitted Infections," 347.

[xliv] Ibid.

[xlv] R. Herrell, et al., "A Co-Twin Study in Adult Men," Archives of General Psychiatry 56 (1999): 867-874.

[xlvi] Lettie L. Lockhart et al., "Letting out the Secret:Violence in Lesbian Relationships," Journal of Interpersonal Violence 9 (1994): 469-492.

[xlvii] Gwat Yong Lie and Sabrina Gentlewarrier, "Intimate Violence in Lesbian Relationships: Discussion of Survey Findings and Practice Implications," Journal of Social Service Research 15 (1991): 46.

[xlviii] William C. Nichols, et al, editors, Handbook of Family Development and Intervention (New York:John Wiley and Sons, Inc., 2000): 393.

[xlix] D. Island and P. Letellier, Men Who Beat the Men Who Love Them: Battered Gay Men and Domestic Violence (New York: Haworth Press, 1991): 14.

[l] "Extent, Nature, and Consequences of Intimate Partner Violence," U.S. Department of Justice: Office of Justice Programs (July, 2000): 30.

[li] "Intimate Partner Violence," Bureau of Justice Statistics Special Report (U.S. Department of Justice, May, 2000): 11.

[lii] Ibid., 4.

[liii] Paula Ettelbrick, quoted in William B. Rubenstein, "Since When Is Marriage a Path to Liberation?" Lesbians, Gay Men, and the Law, (New York: The New Press, 1993):398, 400.

[liv] Michelangelo Signorile, Life Outside (New York: HarperCollins, 1997): 213.

[lv] Mary Mendola, The Mendola Report (New York: Crown, 1980):53.

[lvi] William Aaron, Straight (New York: Bantam Books, 1972): 208.

hrsvijet.net

Neki dan je na HTV 4 gostovala jedna britanska publicistkinja, rodna aktivistica, koju je novinarka čak komplimentirala titulom znanstvenice. Pričala je, između ostalog, o tome kako znanost priprema umjetne maternice da bi žene starije od 50 godina mogle imati djecu, budući da u godinama plodnosti imaju važnijega posla – baviti se karijerom, a životni vijek se produžuje, pa će druga polovica života biti pravo vrijeme za imati djecu. To će omogućiti i homoseksualnim muškarcima da imaju djecu, i tako dalje.

 

Dan poslije, na Hrvatskom radiju „U mreži prvog" novinarka je ugostila dvije rodne aktivistice, članice udruga B.a.b.e. i CESI (Tajana Broz, koordinatorica), koje se aktivno zalažu za to, da stranke na izborima kandidiraju barem 40% žena. Novinarka pita: a zašto ne 50%? Kada je jedan slušatelj postavio pitanje jesu li one upitale žene što o tome misle, voditeljica ga je tako zdušno isprašila da je bilo upravo neugodno za slušati. Takvo se mišljenje jednostavno ne smije imati. U emisiji nije gostovao nitko, tko bi izrazio neko alternativno stajalište, tko bi zastupao neko drugo mišljenje žena.

Istovremeno jedna građanska inicijativa najavljuje narodni referendum, kojim bi građani potvrdili da je brak zajednica jedne žene i jednoga muškarca http://uimeobitelji.net/. Toj su inicijativi mediji jedva posvetili ikakvu pozornost, moglo bi se čak reći da je gromoglasno prešućuju.

Tekst koji slijedi objašnjava odakle vjetar puše.

Dale O'Leary, The Gender Agenda. Sažetak: Dr. Christl R. Vonholdt

Dale O'Leary je povjesničarka koja već 20 godina radi kao slobodna novinarka. Kao novinarka sudjelovala je na UN-ovoj Svjetskoj konferenciji o stanovništvu u Kairu 1994., a kao član jedne nevladine organizacije na UN-ovoj 4. Svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu 1995. O'Leary je sudjelovala na PrepComovima u New Yorku i o tome pisala za časopis „Vivant". Njezina knjiga „The Gender Agenda" je oštroumna analiza rodnog feminizma.

Kada danas čitamo o temi zvanoj „gender mainstreaming" (uključivanje rodne perspektive u sva društvena strujanja), u mnogim tekstovima nalazimo da je „gender mainstreaming" započeo na UN-ovoj Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu 1995. Izraz se pojavljuje u zaključnoj službenoj rezoluciji Pekinškog akcijskog plana. Tamo piše: „Mainstreaming a Gender Perspective (ili Gender Mainstreaming) znači uključiti rodnu perspektivu u sva društvena strujanja". Iz Pekinga se taj izraz počeo širiti svijetom, napose zapadnim zemljama.

U prvom dijelu knjige „The Gender Agenda" Dale O'Leary, riječ je o povijesnoj perspektivi. Što se dogodilo prije početka Svjetske konferencije o ženama u Pekingu? Dale O'Leary opisuje kako je rodna perspektiva bila nametnuta delegatima UN-a iz siromašnijih zemalja i kako je jedna razrađena strategija jednoj ideologiji donijela pobjedu – pobjedu nad razboritošću, pobjedu nad poštivanjem kultura, pobjedu nad zdravim razumom koji se drži stvarnosti.

Uvod

Izraz „rod" (gender) ušuljao se u naš svijet tiho i bešumno. Nekada se govorilo o spolu (engleski: sex), danas se govori o rodu (engleski: gender). U formularima se nekada pitalo za spol, danas se pita za rod. Nekada se žalilo zbog diskriminacije žena, danas zbog rodne diskriminacije. Znači li to da je rod samo drugi izraz za spol i da znači „muškarca i ženu"? Već odavno nije tako. Najkasnije poslije 4. Svjetske konferencije UN-a o ženama u Pekingu, rod je na globalnoj razini dobio jedno novo značenje. Rod znači „društveno konstruirane i promjenjive (spolne) uloge" oslobođene bioloških konotacija. Rod je dio jedne nove radikalno-feminističke ideologije koja se zove rodna perspektiva.

Jedan od ciljeva rodnog programa je postići da 50% svih radnih mjesta u svim zanimanjima širom svijeta zauzmu žene, po potrebi silom.

Clintonova administracija (1995.), Kanada, zemlje Europske unije i administracija UN-a intenzivno rade na primjenjivanju rodne perspektive. Ona mora postati „mainstream" - biti „uključena u sva glavna društvena strujanja". Pa ipak, nema otvorene rasprave o tome što rodna perspektiva zaista želi. Iako bi se trebala usidriti u sve političke i javne programe, ona ne dolazi kao veliki brod nego kao podmornica, koju nitko ne bi smio točnije poznavati. Strategija nove ideologije glasi: promijeniti značenje riječi.

Ono što se dogodilo na UN-ovoj 4. Svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu je važno. Ne zato što bi UN uspio svoje shvaćanje nametnuti SAD-u (UN svoje shvaćanje može nametnuti samo siromašnim zemljama, koje su ovisne o financijskoj pomoći), nego zato što UN ima ugled i sredstva da globalno prenese svoj program u glave i srca ljudi: u politiku, u škole, u medije. A program UN-ove administracije zove se rodna perspektiva. U „Pekinškom akcijskom planu", službenoj zaključnoj rezoluciji Svjetske konferencije o ženama, taj je program dobio svoje današnje ime: Mainstreaming a Gender Perspective - kraće Gender Mainstreaming – hrvatski: uključiti rodnu perspektivu u sva društvena strujanja.

Zagovaratelji rodne perspektive žele da gender/rod postane vodeće načelo po kojemu se upravlja svijetom. No, iza rodne perspektive ne stoji nikakav pokret iz baze. Ideja dolazi od jedne male manjine žena i muškaraca koji sjede u centrima moći i koriste svoj položaj da bi drugima nametnuli rodni program. Najbolji izraz za to bio bi „rodni establišment". UN se nalazi u čeličnom zagrljaju rodnog establišmenta.

UN

Načelo konsenzusa

Oko 70% posla koji obavlja UN sastoji se od pripremanja i provođenja konferencija. O ženskim pitanja do sada su bile organizirane četiri konferencije, posljednja je ona u Pekingu. Cilj svake konferencije je objaviti rezoluciju. U Pekingu je to bila „Pekinška akcijska platforma". Te rezolucije doduše nemaju nikakav obvezujući karakter, ali posjeduju moralni autoritet. One bi trebale izraziti „uvjerenja cijeloga svijeta" o važnim temama. UN je zbog toga od postanka pazila da se rezolucije ne donose većinskim glasovanjem protiv manjine, nego konsenzusom svih država članica.

Tehnički to izgleda ovako: prije svake glavne konferencije u raznim se zemljama organiziraju pred-konferencije, na kojima se obrađuje tema koja je na programu. Temeljem pred-konferencija osoblje UN-a sastavlja prijedlog rezolucije. Na posljednjoj pred-konferenciji, tzv. „PrepCom" (preparatory comitee), koja se uvijek odvija u New Yorku, svi delegati UN-a još jednom detaljno raspravljaju postojeći prijedlog rezolucije. Svi dijelovi prijedloga, o kojima se ne može postići suglasnost, moraju biti stavljeni u uglate zagrade. Na glavnoj konferenciji može se raspravljati još samo o onim dijelovima teksta koji su u uglatim zagradama.

Cilj PrepComa u New Yorku je postići što veću moguću suglasnost. Na javnoj glavnoj konferenciji raspravlja se još samo o detaljima. Tamo se svjetskoj javnosti želi pružiti pozitivnu sliku: mi, Ujedinjeni narodi, slažemo se o tim i tim svjetskim problemima i o tome kako ih se može riješiti.

Temeljem načela konsenzusa u prošlosti je uvijek bilo tako, da je do rezolucije dolazilo tek nakon dugih rasprava. Ujedinjeni narodi bili su utemeljeni zato, da bi se i malim i siromašnim državama omogućilo da dođu do glasa.

Ako se ni na glavnoj konferenciji ne uspije postići konsenzus o nekim određenim točkama, države mogu izraziti svoju „suzdržanost". U prošlosti su ti dijelovi teksta bivali izbacivani iz rezolucije.

Od svjetske konferencije o klimatskim promjenama u Riju 1992., načelo konsenzusa sve se više stavlja pod znak pitanja. Odlučujuće snage u UN-u sve češće uspijevaju nametnuti svoje vlastite ciljeve. Tako je predsjedavajući konferencije u Riju, norveška premijerka Gro Haarlem Bruntdland, zahtijevala da se odustane od načela konsenzusa, jer bi polaganije zemlje samo ometale napredak onih, koje hoće napredovati bržim ritmom. Gđa Bruntdland tada se ljutila što se u zaključnoj rezoluciji ne spominje pravo na pobačaj.

Na svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu, načelo konsenzusa bilo je napušteno. Službeno ne, ali u stvarnosti da. Oni koji u UN-u daju ton, t.j. zastupnici zapadnih država, namještenici UN-a i utjecajne nevladine organizacije akreditirane kod UN-a, nametnuli su svoj program.

Nevladine organizacije

Da bi dobio stručni savjet, UN je odavno akreditirao neke nevladine organizacije. One imaju službeni status savjetnika. One bi trebale zastupati pokrete iz baze ili karitativne ustanove. No, nevladine organizacije koje su danas akreditirane pri UN-u su moćne organizacije, koje u UN-u mogu provoditi svoje vlastite ciljeve. Njihov utjecaj unutar UN-a znatno je porastao. U brojčanom smislu, lobisti su jači od namještenika UN-a. Na međunarodnim konferencijama, nevladine organizacije mogu lobirati na posebnim forumima i radionicama. U posebnim odborima mogu izražavati kritiku nacrta rezolucija i davati prijedloge za njihovo mijenjanje. Mnoge nevladine organizacije imaju stalne plaćene lobiste u New Yorku. Napose treba spomenuti organizacije koje rade na kontroli svjetskog stanovništva (na pr. IPPF), i žensku organizaciju WEDO. One međusobno usko surađuju.

WEDO

Ženska organizacija WEDO (Women's Environment and Development Organisation) prvi puta se pojavila 1992. na svjetskom summitu o klimatskim promjena u Riju (odakle joj ime). Tamo joj je uspjelo skrenuti fokus konferencije na svoju vlastitu temu: veća moć ženama i pravo na pobačaj.

Od tada WEDO na svakoj konferenciji uspijeva uvesti svoj vlastiti program i od svakog pitanja napraviti žensko pitanje. WEDO bi se bez pretjerivanja moglo nazvati „UN-om u sjeni". WEDO je postigla da je UN osnovao određene odbore („Caucus"), u kojima nevladine organizacije mogu direktno obavljati svoj posao lobiranja. Najvažniji odbor UN-a je Ženski odbor („Women's Caucus"). On bi trebao zastupati interese svih žena; u stvarnosti, on je čvrsto u rukama WEDO-a. I određeni broj drugih odbora je pod dominacijom WEDO-a. Bella Abzug, suosnivačica i voditeljica WEDO-a (do 1998.), ima povlašteni tretman kod službenika UN-a. U pravilu ima pravo glasa na UN-ovim konferencijama za medije. Na Svjetskoj konferenciji o stanovništvu 1994. u Kairu čulo se da kaže, da je već napisala „Pekinšku akcijsku platformu".

U prosincu 1994. je WEDO u sklopu priprema za svjetsku konferenciju o ženama održala vlastitu konferenciju u New Yorku. Cilj je bio razraditi lobističke strategije o tome, kako bi WEDO ubuduće mogla jače utjecati na UN-ove konferencije i kako bi mogla spretnije napadati politiku konzervativnijih država.

Na toj konferenciji, 10% sudionika bili su službenici UN-a! Već sama ta činjenica ozbiljno postavlja pitanje lojalnosti. Uloga službenika UN-a nije provoditi ciljeve nevladinih organizacija, nego biti na usluzi izabranim delegatima država-članica. Očito je da mnogi službenici UN-a osjećaju veću obvezu prema ciljevima feminističko-ideoloških nevladinih organizacija, nego prema interesima država-članica. Zbog toga u zraku stalno lebdi pitanje, kome birokratski aparat UN-a zapravo polaže račune.

Zaključni izvještaj WEDO-konferencije navodi jedan od ciljeva WEDO-a: „Promatrati i suprotstaviti se međunarodnim pokretima protiv pobačaja i drugim fundamentalističkim pokretima..."[i]

Među sudionicima koji su istovremeno bili i službenici UN-a bili su Gertrude Mongella i Kristen Timothy.

Gertrude Mongella, službenica UN-a iz Tanzanije s dugogodišnjim kontaktima s WEDO-m, postala je generalna tajnica Pekinške konferencije. Kratko poslije WEDO-ve konferencije pojavila se u jednom videu, u kojem se velikim religijama, napose kršćanstvu, predbacivalo protu-žensko držanje i u kojem je bilo rečeno, da je „pod Hitlerom" mjesto ženama bilo „kod djece, u kuhinji i u crkvi"[ii].

Kristen Timothy je u UN-u bila zadužena za akreditiranje nevladinih organizacija. Odbila je dati akreditaciju za Pekinšku konferenciju mnogim skupinama koje se zalažu za zaštitu obitelji i života, čak i onima, koje su sudjelovale na prijašnjim UN-ovim konferencijama.

PrepCom u New Yorku

Mediji se koncentriraju na glavne UN-ove konferencije, ali se glavni posao odrađuje na pred-konferencijama. Za 4. Svjetsku konferenciju o ženama, PrepCom se odvijala u New Yorku u ožujku 1995. Delegati UN-a četiri su tjedna raspravljali o prijedlogu rezolucije.

Zagovaratelji obitelji

Kod rasprave o rodnoj perspektivi riječ je o ideološkom sukobu. Zato je važno sukobljene strane nazvati imenom. S jedne strane stoje zagovornici gender mainstreaminga, već smo spomenuli WEDO, Mongellu i druge. S druge strane stoje oni, koje ja [Dale O'Leary] nazivam „zagovaratelji obitelji".

Za mene su „zagovaratelji obitelji" oni koji se zalažu za posebnu zaštitu braka kao veze između muškarca i žene i za zaštitu obitelji, koja proizlazi iz te veze.

I zagovornici rodne perspektive govore o obitelji, i oni su „za obitelj", ali oni daju posve drugačiju definiciju obitelji. Mrske su im riječi kao što su majka i otac, a umjesto o supruzi i suprugu govore o partnerima. O tradicionalnom braku i obitelji i o majčinstvu s punim radnim vremenom govore samo negativno.

Zagovaratelje obitelji najbolje povezuje ova definicija braka i obitelji:

„Obitelj može uvijek i posvuda biti ovako definirana: jedan muškarac i jedna žena, povezani društveno priznatom bračnom vezom, čime se regulira seksualnost, gdje se djeca rađaju, bivaju odgojena i zaštićena, gdje se partneri brinu jedno za drugo i međusobno se štite. Brak stvara instituciju male kućne ekonomije i održava kontinuitet između prethodnih i budućih naraštaja. Iz tih obiteljski odnosa, koji počivaju na uzajamnosti i koji nastaju prirodno, izrastaju veće zajednice kao što su plemena, sela, narodi i nacije"[iii].

Mnogi delegati UN-a iz siromašnijih zemalja bili su zagovaratelji obitelji.

Obiteljska koalicija

Pored najutjecajnijih lobističkih skupina kao što su WEDO ili IPPF[iv] tu su bili i razni predstavnici akreditiranih nevladinih organizacija, koji su se zalagali za zaštitu braka i obitelji. I oni spadaju u zagovaratelje obitelji. Mnogi od njih su se upoznali već na Svjetskoj konferenciji o stanovništvu u Kairu 1994. Na PrepComu u New Yorku oni su se povezali i djelovali zajednički pod imenom „Koalicija za žene i obitelj" (Coalition for Women and the Family), dalje „Obiteljska koalicija". Svoje su lobiranje organizirani na hodnicima, iza vrata dvorane za sastanke. Na rasprave su reagirali malim, šarenim, na brzinu napravljenim letcima, na kojima su zastupali svoja stajališta i delegatima nudili alternativne prijedloge za odlomke iz rezolucije o kojima se raspravljalo.

Taktika šarenih letaka bila je tako uspješna, da su službenici UN-a izmišljali stalno nova pravila da bi limitirali širenje letaka ili na neki drugi način ograničili djelovanje Obiteljske koalicije.

WEDO se javno žalila na Obiteljsku koaliciju. To su navodno „fundamentalisti" koji žele sabotirati PrepCom. Oni navodno hoće da žene ostanu kod kuće i da budu podložne svojim muževima. To su bila apsurdna predbacivanja, budući da su žene Obiteljske koalicije bile tu, na sastanku. Radile su zajedno s muškarcima kao jednakopravni partneri – bez borbe za nadmoć, bez kvota, bez dominacije, bez podjarmljivanja. Te su žene bile živi primjer za to, da se zagovaratelji obitelji zalažu za ravnopravnost, za jednakost šansi i za aktivno sudjelovanje žena u javnosti i u politici.

Dok članovi Obiteljske koalicije često nisu dobivali dopuštenje ući u dvoranu za službene sastanke, predsjednica WEDO-a je uvijek dobivala mjesto nekog delegata koji se nije pojavio. Bila je povlaštena, a svejedno se stalno žalila da WEDO nema dovoljno utjecaja.

„Fundamentalizam"

Jedna od diskusija koju su na PrepComu organizirale nevladine organizacije zvala se „Protunapad: Žene, oduprite se fundamentalizmu". Na susretu su opet sudjelovali mnogi službenici UN-a. Govornici na diskusiji nazvali su sve religiozne ljude „fundamentalistima", i ne samo to: fundamentalisti su svi oni, koji su uvjereni u komplementarnost žene i muškarca i svi oni, koji podržavaju majčinstvo kao posebno zvanje žene.

U središtu rasprave bio je jedan od središnjih ciljeva rodnog programa, naime kako se može što brže postići statistička jednakost između žena i muškaraca, t.j. njihova međusobna zamjenjivost. Konkretno se govorilo o zahtjevu za reguliranjem kvota: 50% žena – 50% muškaraca na svim javnim i privatnim radnim mjestima.

Napad na obitelj

Neke obiteljske organizacije neobjašnjivo nisu dobile akreditaciju za PrepCom u New Yorku. UN je o tome dao izjavu: Budući da su tolike organizacije tražile akreditaciju, mogle su je dobiti samo one, čiji je rad relevantan za temu svjetske konferencije o ženama. Znakovito je da akreditaciju nisu dobile tri najveće i najvažnije organizacije (Concerned Women for America, Eagle Forum, Catholic Campaign). Akreditaciju je, naprotiv, dobila CFFC, jedna majušna organizacija bez članstva, (Catholics for a Free Choice - Katolici za slobodu izbora). Frances Kissling, voditeljica CFFC-a, na PrepComu je dijelila jedan letak, čiji je bila su-autor. U njemu se zahtijevala „feministička antropologija" koja se temelji na „radikalnoj jednakosti između žena i muškaraca", kao i društvo, u kojemu „programatski fokus mora biti zajednica, a ne obitelj". Mary Hunt, druga autorica toga teksta, poznata je po jednom tekstu u kojem predlaže da se riječ „obitelj" zamijeni riječju „prijateljstvo":

„Zamislite kako bi bilo kada bi seks između prijatelja bio norma. Zamislite kako bi bilo kada bi genitalne interakcije bile suđene po tome, da li i u kojoj mjeri potiču prijateljstvo i užitak. ... Užitak je pravo koje imamo po rođenju, a njega nam je oteo religiozni patrijarhat. ... Zamišljam si prijatelje, a ne obitelji, koji punim plućima uživaju u užitku koji nam pripada, budući da su naša tijela sveta"[v].

Ovakvi tekstovi nisu iznimke. Oni samo nešminkano odražavaju ono što u svojoj srži kaže rodna perspektiva: Brak između muškarca i žene te obitelj koja iz njega proizlazi su uzrok i pralik svakog ugnjetavanja žene. Do oslobođenja može doći samo onda, ako je žena oslobođena tereta obitelji i brige za djecu. Oslobođenje osim toga pretpostavlja da su žena i muškarac oslobođeni tereta komplementarnosti, t.j. tereta „prisilne heteroseksualnosti", u konačnici oslobođeni svih ograničenja u pitanju seksualnog ponašanja. (O tome vidi Drugi dio)

Ljudsko dostojanstvo

Na sastanku se raspravljalo i o pojmu dostojanstva. Zagovaratelji obitelji bili su začuđeni da feministička strana može imati nešto protiv toga pojma, koji stoji u UN-ovoj Povelji o ljudskim pravima. Bilo je očito da se – zbog pretjeranog dogmatizma – rodne feministice boje da bi se ta riječ mogla tumačiti u smislu da upućuje na neku višu silu koja čovjeku daje njegovo dostojanstvo. Zato su se oduprle svakom spominjanju ženskog dostojanstva.

Jezična konfuzija

Tada je još izgledalo da tekst rezolucije za „Pekinšku akcijsku platformu" sadrži bezopasne, poznate i uobičajene općenitosti.

Zagovaratelji obitelji svejedno su se brinuli zbog nečega što je nedostajalo: Ni na jednom mjestu u nacrtu nije se spominjalo legitimne potrebe žena koje rade kod kuće, u obitelji. Nacrt nije sadržavao ni jednu jedinu pozitivnu izjavu o braku, o obiteljskom životu, o majčinstvu, o pravima roditelja ili o religiji. (U konačnom dokumentu je to bilo vrlo malo izmijenjeno zahvaljujući pritisku SAD-a.)

Prijevodi na španjolski i francuski zataškali su protu-obiteljski jezik originalnog teksta i tako otežali međunarodnu suradnju zagovaratelja obitelji. Nakon zaključenja konačnog teksta rezolucije službeno bi vrijedio još samo engleski tekst.

Nekim delegatima ideološki sadržaj nekih engleskih izraza nije bio poznat, a nije ih se moglo naći ni u rječnicima. Tako je jedna Tibetanka u egzilu vjerovala da se kod „reproduktivnih prava" (reproductive rights) radi o pravu na djecu; nije znala da to znači „pravo na medicinski sigurni" dakle legalni pobačaj.

Rodna zabuna

U početku su se predstavnici Obiteljske koalicije koncentrirali na odlomke o „seksualnim pravima" (među ostalima pravo na prostituciju) i o „reproduktivnim pravima" (među ostalima pravo na pobačaj). Ta „prava", po rezoluciji, pripadaju svakom pojedincu.

Čak je i renomirani međunarodni medicinski časopis „The Lancet" u toj točki oštro kritizirao tekst rezolucije. Lancet je pisao da je UN skoro identičan s programom IPPF-a (International Planned Parenthood Federation), čiji je jedini cilj žensko pravo na kontrolu reprodukcije, napose pravo na pobačaj. Pekinška akcijska platforma, prema Lancetu, sve gleda kroz izuzetno kratkovidne očale „kontrole plodnosti": „Novi kolonijalizam... je opasna strategija. On zapadnjačke utopije stavlja ispred lokalnog pragmatizma"[vi].

Vrlo brzo je ipak postalo jasno: središnja riječ teksta rezolucije bila je gender – rod. Riječ se pojavljivala u skoro svakom odlomku: rodna perspektiva, rodna analiza, rodni senzibilizacijski trening, rodni aspekti, rodna pitanja itd. U jednom tekstu za Svjetsku konferenciju o ženama, riječ gender – rod pojavila se više od 200 puta, a riječ majka manje od 10 puta.

To je bila savršena jezična konfuzija, budući da je u početku jedva itko znao što se misli kada se kaže gender/rod.

Delegati iz Trećega svijeta opet su listali po svojim rječnicima. Tamo su pod „gender" našle samo dvije klasične definicije: 1. gramatički rod: muški, ženski, srednji; 2. drugi izraz za „dva spola (sex), znači isto što i „muškarac i žena".

Zagovaratelji obitelji smatrali su da gender/rod doduše znači „društveni spol", ali da taj izraz ne bi smio imati jasnu i čvrstu vezu s izrazom „biološki spol" (sex). Rod kao „društveni spol" doduše nije identičan s „biološkim spolom" (sex), budući da je gender/rod rezultat biologije i kulture, ali svejedno postoji veliko preklapanje između tih dvaju izraza, i oni se ne mogu odvojiti jedan od drugoga.

Upravo to odvajanje je teoretski temelj rodne perspektive.

Sedamdesetih i osamdesetih godina su radikalni feministički teoretičari (žene i muškarci) izrazu gender/rod dali jedno novo značenje. Po njemu, gender/rod nema nikakve veze s biološkim spolom (sex), nego je slobodan od bioloških datosti i „društveno konstruiran". Zato se rod uvijek može slobodno birati i mijenjati. Svako „pripisivanje" nekom „spolu" je besmisleno, jer riječ „spol" kao takva više nema nikakvo značenje. Više se ne radi o muškarcu i ženi u njihovom biološkom i društvenom obliku kao o dvama spolovima koji su upućeni jedan na drugoga; radi se još samo o brojnim rodovima koje se može slobodno izabrati.

Delegati iz Trećega svijeta nisu se htjeli pomiriti s time, da u tekstu rezolucije stoji riječ gender/rod s tim tako ideološkim sadržajem, tako jednoznačno, samo u tom novom značenju. Borili su se za to, da se konferenciji pruži jasna definicija roda, s kojom bi se mogli složiti svi delegati.

Sve su se one zalagale za veću autonomiju žena i za ravnopravnost muškarca i žene. Apsurdnom su ipak smatrale ideju da su muškarci i žene „jednaki" i da zato na svim područjima zaposlenja i društva moraju biti zastupljeni na statistički isti način, kao i da su očite razlike između muškaraca i žena tek društveno „konstruirane". Nisu došle na konferenciju da bi dobile lekcije iz feminističkih teorija spoznaje. Htjele su konkretnu pomoć za konkretne probleme žena.

Zagovaratelji obitelji inzistirali su na tome, da definicija gendera/roda mora obuhvatiti „dva spola (two sexes), muškarca i ženu".

Europska unija i Kanada, službenici UN-a i utjecajne nevladine organizacije kao što je WEDO, htjeli su definiciju koja rod definira kao „društveno konstruirane uloge", kao što stoji u jednoj brošuri UN-a objavljenoj 1995.: „Biološki spol daje priroda. Rod je konstruiran"[vii].

Jedan je izvjestitelj točno primijetio: rasprava o izrazu gender/rod je „školski primjer na temu globalnog feminizma i feminističke epistemologije". Ta rasprava „postavlja središnja pitanja o odnosu između jezika, znanja i moći..."[viii].

Marta Casco, voditeljica delegacije iz Hondurasa i jedna od najangažiranijih zagovornica obitelji, predbacila je UN-ovu aparatu da ima „skriveni program" i da koristi „izmanipulirane eufemizme" da bi „nametnuo tekst za koji samo oni (službenici UN-a) posjeduju pravi rječnik"[ix].

(Nastavlja se)

[i] Women's Global Strategies Report, WEDO, prosinac 1994., citat prema O'Leary, str. 74.

[ii] Video Breaking Barriers, snimila Judith Lasch, www.laschmedia.com/page4.html.

[iii] Carlson, A., What's Wrong With the United Nations' Definition of 'Family'? The Family in America, kolovoz 1994., str. 3.

[iv] IPPF: International Planned Parenthood Federation, mađunarodna lobistička skupina za kontrolu svjetskog stanovništva, koja širom svijeta potiče slobodan pristup kontracepciji i pobačaju.

[v] Re-Imaging Conference, citat u HLI Reports, siječanj 1995., str. 6.

[vi] Women in the World, The Lancet, 22. srpnja 1995., str. 195.

[vii] Gender Concepts in Development Planning: Basic Approach, INSTRAW, 1995., str. 11.

[viii] Earth Negotiations Bulletin, 10.4.1995.

[ix] Citat prema O'Leary, str. 78.

Lidija Paris

hrsvijet

Premda je politička promidžba stara koliko i ljudska zajednica, zbog naglog razvoja telekomunikacija i masovnih medija u 20. stoljeću bila je kao nikada do tada u službi državnih i drugih politika s golemim utjecajem na promjene u društvu pa i u prirodi. U tom razdoblju bila su dominantna tri oblika političke promidžbe: boljševičko-komunistička promidžbena paradigma, nacional-medijisocijalistička i demokratsko-liberalna promidžbena paradigma.

U totalitarnim društvenim poredcima politička promidžba i u širem smislu bila je isključivo u rukama vladajućih struktura, svima je bio poznat ili trebao biti poznat izvor promidžbenih obavijesti, smjer i cilj, a protupromidžba je primijenjena protiv tzv. vanjskih i unutarnjih neprijatelja. I demokratske vlasti nastoje nadzirati političku promidžbu, ali samo demokracija nudi, premda ograničenu, slobodu za promidžbene i protupromidžbene procese s nadom da će javni sukob mišljenja rezultirati zajedničkim dobrom.

Masovni mediji i novinarstvo jedan su od konstitutivnih elemenata demokratskog društva, oni tvore i otvaraju područje javnosti bez kojega više nije moguće upravljati nekom ljudskom zajednicom. Informativni dio sadržaja masovnih medija uređen je propisima, etičkim kodeksima, deklaracijama i samoregulacijom medija i novinarstva, uz snažno opredjeljenje za istinitim interpretacijama stvarnosti. Novinarima je promidžbena praksa izričito zabranjena, a oni su prijeko potrebni u stvaranju medijskih sadržaja čiji okvir određuju medijski nakladnici.

Pogrješne obavijesti

Uz informacije, dio medijskog sadržaja tvore i protuobavijesti i pogrješne obavijesti koje oblikuju svijest u području fragmentarnog znanja i/ili lažnih predodžbi, a one su i strukturni dio nekih promidžbenih metoda kojih se, paradoksalno, demokracija ne želi odreći. Tako neke promidžbene komunikacijske metode nisu legalne, poput – klevete/dezinformacije, uvrede i sotoniziranja, a neke nisu u skladu s etičkim kodeksima - pogrješne obavijesti, diskriminacija izvora i primatelja, dok za neke nema ograničenja ako je njihova primjena poštena kao što je poziv na autoritet, emocije i društvene vrijednosti. Društvo je uspostavilo donekle pravnu zaštitu jedino od klevete i uvrede koje su proglašene nepoćudnim oblikom komuniciranja. Kleveta je kazneno djelo u 40 država Vijeća Europe, dok je u šest med3kategorizirana kao prekršaj.

Politička promidžba pozitivne paradigme može biti društveno relevantna ako je sukladna cilju zajedničkog dobra (javne koristi) i tada može snažno utjecati na smanjenje kaosa u nekom društvenom sustavu. Ukoliko promidžbena obavijest pripada sivoj promidžbenoj paradigmi možemo pretpostaviti da će relevantnost biti sukladna kaosu, a kada je promidžbena poruka u području nevjerodostojne interpretacije kao crna promidžba njena relevantnost je negativna u kontekstu kaosa u društvenom sustavu i tada se može pretpostaviti da sustav tendira entropiji.

U ritualnom čitanju medija korisnik sam preuzima odgovornost za moralni kôd razlikovanja dobra i zla kao temelja pravnoga poretka demokratskog društva. Kao što se ljudsko zdravlje u užem smislu utvrđuje odsustvom bolesti, tako i humanu komunikaciju možemo smatrati poželjnom i konstruktivnom u slučaju odsustva semantičke manipulacije koja odredište može dovesti u zabludu i prouzročiti štetu.

Nije svejedno kako će biti uobličen sadržaj političke promidžbene obavijesti i kako će utjecati na formiranje javnog znanja, vjerovanja i dugoročnoga pamćenja: na odredištu može biti povećan fond znanja ali odredište može biti i žrtva manipulacije koja neizbježno vodi u destrukciju, društvenu patologiju, ponekad i do stanja, kako je Ellul utvrdio, manično-depresivne psihoze, teške bolesti u kojoj se izmjenjuju razdoblja manije i depresije.

Dr. sc. Branko Hebrang - National Security and the Future

Objavio HKV

NAPOMENA: Tekst je zaključni dio znanstvenog članka koji je pod naslovom "Politička promidžba kao socijalna pojava" obojavljen u časopisu "National Security and the Future" 1-2 (13), 2013.

Cijeli članak možete pročitati ovdje.

Podaci Europske komisije dokazuju da je tek jedna polovina EU pravne stečevine bila prevedena na hrvatski jezik, punih jedanaest mjeseci nakon što su je hrvatski čelnici svojim potpisom prihvatili kao i gotovo 200 stranica izmjena i dopuna te pravne stečevine.

Europska komisija potvrdila da su Ivo Josipović i Jadranka Kosor potpisali Pristupni ugovor s EU a da nisu znali što potpisuju.

Kako god gledano, 9. prosinca 2011. dan je koji će ući u povijest hrvatskog naroda.

Eurohrvati će taj dan slaviti kao dan kada je potpisan sporazum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju dok će Hrvati domoljubi na taj isti nadnevak gledati kao na dan kada smo potpisali gubitak samostalnosti.

Naime toga su dana u Bruxellesu, točno u 10.33 ujutro, predsjednik RH Ivo Josipović i tadašnja premijerka Jadranka Kosor pred okupljenim čelnicima Europske unije svečano potpisali Pristupni ugovor o ulasku Hrvatske u Europsku uniju.

Večer prije toga, zabrinuti domoljubi na Trgu bana Jelačića u Zagrebu održali su javni prosvjed s kojega su pozivali Ivu Josipovića i Jadranku Kosor da ne srljaju u Bruxelles poput onih Hrvata koji su 1918. na isti način otišli u Beograd i uveli Hrvatsku u jugoslavensku uniju.

Upozoravajući na sličnost događaja s onima iz 1918, jedan je govornik rekao:

- Prije njihovog odlaska Stjepan Radić ih je preklinjao da to ne učine. U dramatičnom govoru 24. studenoga 1918, Stjepan Radić im je rekao, a njegove riječi vrijede i danas:

-Gospodo, ne srljajte kao guske u maglu. Najstrašnija je stvar, rekao im je Radić, najveći grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj volji, bez naroda i protiv naroda.

Guske ponovo lete, ovaj put u Bruxelles

I povijest se ponavlja. Guske opet odlaze u maglu, ovog puta ne u Beograd nego u Bruxelles.

Unatoč tim upozorenjima, Ivo Josipović i Jadranka Kosor su ipak odletjeli u Bruxelles u novu političku maglu, i to državnim zrakoplovom, okruženi jatom svojih vjernih europoklonika.

'Srce mi je puno radosti'- rekla je Jadranka Kosor samo nekoliko trenutaka prije svečanog potpisivanja a Ivo Josipović je mudro zaključio kako : 'Svoju teško stečenu suverenost Hrvatska danas ne predaje Europskoj uniji, Hrvatska suverenost ulaže u EU.'

No, jedanaest mjeseci nakon te veličanstvene i povijesne ceremonije u Bruxellesu, pojavljuje se jedan vrlo neugodan dokument, i to iz same Europske komisije, koji baca sasvim drugačije svjetlo na te događaje, a pet mjeseci poslije pojavljuje se još jedan takav dokument.

Kao što znamo puni naziv dokumenta kojeg su Josipović i Kosor tako radosno potpisali tog kobnog 9. prosinca 2011. je 'Ugovor između država članica Europske unije i Republike Hrvatske o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji' i on se sastoji od 195 stranica izmjena i dopuna više stotina raznoraznih EU povelja i dokumenata koje se kolektivno naziva 'pravnom stečevinom Europske unije.'

Bilo je prevedeno manje od 50 posto dokumenata kojih su potpisali

Ti dokumenti koji sačinjavaju 'EU pravnu stečevinu' napisani su na čak 144 tisuća stranica, a iz spomenutih dokumenata EK doznajemo da većina tih dokumenata još nije bila ni prevedena na hrvatski kada su Josipović i Kosor svojim potpisima prihvatili te neprevedene dokumente kao i dvjestotinjak stranica izmjena i dopuna tih neprevedenih dokumenata.

Ne možemo sa sigurnošću znati koliko je stranica tih dokumenata bilo prevedeno u trenutku potpisivanja 9.12.2011, ali iz Izvješća Europske komisije od 10. listopada 2012., saznajemo da je do listopada 2012. Hrvatska od ukupno 144 tisuća stranica uspjela preveseti i lektorirati tek 50 posto. ( Izvješće EK, 10.10.2012, Str 18)

Završno izvješće EK od 26. 3.2013 potvrđuje da prevođenje i lektoriranje pravne stečevine nije bilo gotovo ni 15 mjeseci nakon što su tu pravnu stečevinu formalno prihvatili Josipović i Kosor.

''Hrvatska je znatno povećala dinamiku prevođenja i redakture pravne stečevine zahvaljujući boljoj unutarnjoj organizaciji, dodatnom osoblju i potpori institucija EU-a. Broj prevedenih i revidiranih stranica povećan je na više od 118.000 stranica (13. ožujka). Pod uvjetom da Hrvatska zadrži ovaj ritam tijekom narednih tjedana, posao prevođenja i redakture bit će dovršen na vrijeme prije pristupanja. ' (Izvješće EK, 26.3.2013, str 14)

Ova dva izvješća EK potvrdila su slutnje prosvjednika s Trga bana Jelačića koji su upozoravali da hrvatski čelnici ne znaju što će potpisati.

'Dej after jesterdej' i 'Junction'

Ovi podaci Europske komisije politički i povijesno su šokantni jer dokazuju da je tek jedna polovina EU pravne stečevine bila prevedena na hrvatski jezik, punih jedanaest mjeseci nakon što su je hrvatski čelnici svojim potpisom prihvatili i uz to gotovo 200 stranica izmjena i dopuna te pravne stečevine.

Jednostvano rečeno, Izvješća EK su nepobitni dokaz da su Ivo Josipović i Jadranka Kosor potpisali pristupni ugovor a da nisu znali što potpisuju, niti su mogli znati što potpisuju jer ti dokumenti još nisu bili prevedeni.

A sve one koji su možda na trenutak pomislili da se prije potpisivanja tadašnja premijerka Jadranka Kosor možda ipak potrudila i sama pročitala te vrlo komplicirane dokumente na izvornom engleskom jeziku, treba podsjetiti da je premijerkino znanje engleskoga u to vrijeme bilo na onoj već legendarnoj razini 'Dej after jesterdej'

Međutim ovakva vrsta potpisivanja za Jadranku Kosor izgleda nije nešto novo. Sama je priznala da je u odsutnosti i na zahtjev Ive Sanadera često na viđeno potpisivala dokumente i odluke Vlade, a tu je naravno i pitanje Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, kojeg je, ni ne sluteći o implikacijama riječi 'Junction' naš dokazani poliglot, bez zadrške potpisala, također s osmjehom na licu i srcem punom radosti.

Bizarnostima nije bio kraj

Ovdje treba spomenuti još jednu usputnu bizarnost u cijeloj ovoj žalosnoj priči, a to je da Hrvatska mora dokumente EU o svom trošku prevesti na hrvatski, zatim prijevode poslati u Bruxelles na odobrenje europskih jezičnih stručnjaka.

To je za Hrvatsku ponižavajuće jer ti prijevodi postaju službeni ne nakon što ih takvima proglasi Hrvatska vlada ili Hrvatski sabor, nego tek nakon što to odluče neimenovani birokrati u Bruxellessu. Nadležnost za prijevode na hrvatski jezik i točnost prijevoda nema Hrvatska nego EU, koja nam s time poručuje: Vi prevedite naše dokumente na hrvatski jezik o vašem trošku, a zatim ih dajte nama a mi ćemo odlučiti jesu li dobro prevedeni i tek nakon toga će ti prijevodi postati službeni.

Razmjeri ovog političkog i povijesnog horora s neprevedenim dokumentima postaju još veći ako se zapitamo kako su, bez prijevoda temeljnih dokumenata Unije, saborski zastupnici mogli jednoglasno glasovati za pridruženje Uniji? Kako su svih tih godina vođeni pregovori? Na temelju čega?

Je li moguće da su naši birokrati i naše političke elite donosili sudbonosne odluke i veselo potpisivali povijesne dokumente a da uopće nisu znali što zapravo potpisuju?

Izgleda da jeste.

Još će ispasti da su Radićeve guske, u usporedbi, bile oprezne i mudre.

* Na izborima za EU parlament, Marjan Bošnjak je kandidat na suverenističkoj listi Akcije za bolju Hrvatsku i Jedino Hrvatske, (lista br 5) i zalagat će se za što brži izlazak Hrvatske iz Europske unije. Unaprijed se odriće EU plaće. Autor je knjige EU?-Ne hvala!

Marijan Bošnjak

Dnevno.hr

Jeste li primjetili da hrvatski političari uvijek govore o istim temama? One su vezane za 'okršaje' iz druge političke stranke, broj nezaposlenih, ulazak u EU, nove saveze, visine mirovina, nova ulaganja, itd. Godinama se ponavljaju gotovo iste rečenice pa su oni, koji prate političku scenu, već mogli na pamet naučiti određene izraze, fraze pa čak i mjesta u rečenici na kojima će dotični govornik udahnuti da bi mogao nastaviti pričati.

Međutim, bez obzira na to hrvatska politička demagogija je prilično interesantna jer iz obujma izrečenog u javnosti sve više upada u oči i ono što nažalost nije spomenuto, bilo iz neznanja ili nezainteresiranosti. Upravo to neizrečeno također kroji hrvatsku sadašnjost u kojoj živi 375 000 nezaposlenih, djeca koja su bolesna zbog zakonski propisanog cijepnjenja, GMO-a kojeg blagujemo za našim stolovima i bankarskog duga iz kojeg prema procjenama nećemo izaći za narednih sedam pokoljenja.

Koje su to teme kojih se hrvatski političari boje, a vezani su za cjeloukupno građanstvo naše zemlje?

1. Pitanje članstva u EU; obveze, odgovornosti i posljedice ulaska – za ulazak naše zemlje u EU sudjelovalo je čak pet hrvatskih vlada – Račanova, dvije Sanaderove, Kosoričina i sadašnja Milanovićeva. Upravo sve te vlade su se brižno trudile kako bismo što prije postali punopravan član Unije u kojoj su nam obećavali i još obećavaju povezanost sa čitavom Europom, procvat hrvatskog gospodarstva, poljoprivrede, školstva. Dugo vremena se govori kako nam Europa 'daje' mnogo milijuna u pretpristupnim fondovima. Poklanja li na EU milijune eura? Hrvatski političari su često isticali da je tako. Zašto nitko ne kaže kako ćemo ulaskom u Uniju 1. srpnja, za šest mjeseci ove godine članstvo platiti 275 milijuna eura, a iduće godine puni iznos od 550 milijuna eura koji će biti uplaćen u proračun EU? Mnogo govora je posvećeno tome kako će hrvatski radnici moći odlaziti raditi u inozemstvo. Treba li uopće takav argument biti promocija našeg članstva u EU? Moći ćete odlaziti – umjesto, moći ćete ostati ovdje i raditi za dostojan život. Hrvatski građani će moći odlaziti raditi u inozemstvo? Zašto nitko ne spominje da su mnoge zemlje uvele zabranu ulaska hrvatske radne snage na rok od 2-5 ili više godina?

2. U EU ćemo doživjeti napredak gospodarstva - posljednjih godinu dana broj nezaposlenih u EU je skočio sa 13 na 20 milijuna i to naročito mladih ljudi. U Španjolskoj, Portugalu, Italiji - nikada nije bilo ovako mnogo nezaposlenih. Hrvatski mediji su prenijeli prosvjede nezadovoljnih Slovenaca. Zašto ne prenesu masovne prosvjede i razbijene glave u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji, Cipru, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i ostatku Unije gdje građani dižu glas jer su nezadovoljni životnim standardom? Zašto ne govorimo o svim problemima koji nas čekaju?

Mnogi protivnici ulaska u EU ističu kako članstvom gubimo suverenitet i slobodu. Nitko od hrvatskih političara u predstavljanju Unije nije istaknuo kako je 2004. g. bilo pokušano izglasavanje ustava za EU, ali koji nije prošao na referendumu svih zemalja članica. Nitko nije spomenuo kao Lisabonski sporazum sadrži sve elemente ustava, ali ima naziv 'sporazum'. Nije li ovo korak prema stvaranju jedne države (federacije), a ne kako se običava reći, 'savezu jednakih'?

3. GMO – genetski modificirani organizmi u teoriji za većinu građana ne predstavljaju novinu, međutim ono što trebaju predstavljati je realnost u praksi. Uredba o GMO-u predstavlja prvi element kojim su hrvatski političari prešućeno omogućili hrvatskim građanima da svojim neznanjem kupuju one proizvode za koje neznaju ni podrijetlo, ni kvalitetu. Iako su pokrenute mnoge javne rasprave, nitko od hrvatskih političara se nije oglasio kako bi objasnio što mi to jedemo. U pripremi je novi zakon koji će biti usklađen sa pravnom stečevinom EU, a što će stajati u tom zakonu vjerojatno ćemo saznati u posljednji tren jer će tada (pred sam ulazak) i biti donesen. Korporacije u čijoj je nadležnosti genetski inženjering pritišću velike europske zemlje kao Francusku pa postavimo pitanje: u novoj igri u kojoj sudjeluje pola milijarde stanovnika što možemo očekivati? Je li onda 'slučajan' novi zakon o poljoprivrednom zemljištu kojim će doći do okrupnjavanja zemljišnih parcela i ulaganja krupnog kapitala koji će diktirati vrstu proizvodnje hrane, njenu kvalitetu, ali isto tako i cijenu?

4. Zdravstveni sustav/cijepljenje/lijekovi – hrvatski zdravstveni sustav je danas vrlo interesantan. S jedne strane, godinama nema ozbiljnijih ulaganja, gradnje, prestrukturiranja – bolnice su prenapučene, još uvijek je praksa da se prije umre nego što se stigne na pregled,itd. S druge strane, polako ali sigurno hrvatsko zdravstvo postaje sve više privatizirano. Mnoštvo novih klinika, poliklinika, ordinacija niču svakim danom – nude kvalitetnu i skupu uslugu. Ovakav model, koji sve više podsjeća na zapadni u kojem bez novca nema liječenja bi osobito trebao zabrinuti hrvatske građane: prestajemo li biti socijalna država? Ako uopće bude zakonskih promjena vezanih za zdravstvo (a možemo ih očekivati), a koje će umanjivati pravo određenog udjela građana da se besplatno liječe,dijelom besplatno, kupuju pod umanjenom cijenom lijekove, itd. sasvim je vjerojatno da nitko neće reagirati jer ovakav zdravstveni sustav – u koji su se ušuljala plaćanja liječenja je nešto što je 'uobičajeno'. Osim što je ova promjena prešutno napravljena, pozivajući se na 'moderno i kvalitetno' liječenje, drugi elementi kao nabavka lijekova i cjepiva,liječenje ljekovitim biljkama se također, pod utjecajem zapada 'preslikala' u našoj praksi. EU zabranjuje prodaju ljekovitog bilja. Pokušaji takvih zabrana su isprobani i kod nas, a tiču se pokušaja zabrane batata i stevije (vrlo zdrave biljke) kao dvije biljke koje su relativno nepoznate hrvatskim građanima. Prije nekoliko godina, bivši ministar Milinović otkupio je za milijunske iznose cijepiva za svinjsku gripu koja su na kraju propala. O neučinkovitosti cijepiva i lijekova koje konzumiramo govori se sve češće; osim Lidije Gajski i Srećka Sladoljeva sve više ljudi počinje govoriti o zdravstvu koje je postalo čisti kapitalizam pod okriljem utjecajnih korporacija.

5. Gospodarstvo– prezaduženost građana, prezaduženost države, prevelik uvoz i premali izvoz. Nitko se nije sjetio reći kako Hrvatska ulaskom u EU gubi dobar dio tržišta prema susjednim istočnim zemljama - na kojima se temelji većina našeg izvoza. Najavljeno je kako će hrvatski proizvodi postati 'konkurentni' zapadnima i da nam se tek sada otvara veliko tržište, baš kao i činjenica da već 1. srpnja može spremiti kofere i otići raditi u Uniju. Zašto je došlo do ukidanja zakonske odredbe prema kojoj HNB odgovara Hrvatskom saboru isto kao i pitanje statuta HNB-a? Što je sa posljednjom hrvatskom bankom –HPB? Na koji način će se odraziti prezaduženost kod nas – kao kod Cipra, Grčke, Irske? Najavljeno je kako zakon o porezu na nekretnine treba biti spasonosan element u oporavku našega gospodarstva. Umjesto prestruktruiranja gospodarstva namećemo poreze kao spas? Ne, rečeno je da će nas strani ulagači u Hrvatskoj 'spasiti'.

6. Političko kadroviranje – radi li se ovdje o balkanskom modelu ili globalnom? Praksa koju prešutno izvode (sve) političke stranke, a radi se o stavljanju stranačkih kolega na uvažena direktorska i upraviteljska mjesta tijekom obavljanja određene političke funkcije (koja može biti lokalna ili državna). Priliči li da kada nova politička garnitura zauzme čelne pozicije u državi dolazi do 'čistki' u mnogim državnim, ali i privatnim poduzećima? Ne bi li trebali najstručniji i najsposobniji obavljati one poslove kojima se kreira konkretna gospodarska slika Hrvatske? Model 'reketarenja' kojim se stavljaju 'svoji' ljudi stvara privid sigurnosti i uspjeha na nekoliko godina (za vrijeme obnašanja mandata određene političke stranke). Kakve posljedice takvog načina kadroviranja 'svojih' ostaju dugoročno na gospodarsko-ekonomsko-socijalnu sliku Hrvatske? Što je izjavio HNS (koji sastavlja trenutnu Vladu) kada su u javnost izašli podaci o angažiranju vlastitog političkog kadra za radna mjesta? Nitko u ovakvom slučaju ne vidi problem?

7. Chemtrails – ulaskom u NATO svi ljubitelji gledanja u oblake mogli su zamjetiti kako se 'neki novi oblaci' nalaze na nebu. Prolasci zrakoplova koji za sobom ostavljaju tragove, u početku se smatrala zabavom teoretičara zavjere koji su opet pronašli novi hobi. Mnoga istraživanja govore kako se radi o ispuštanju mnogih plinova i teškim metala koji pogoduju promjeni vremenskih utjecaja, čitave biosfere i zdravlja čovjeka. Bivša ministica Mirela Holy za vrijeme svog mandata saborske zastupnice jednom prilikom je upitala javno bivšu premijerku Kosor o čemu se radi i kako će se ovo pitanje riješiti – naravno, Jadranka nije znala odgovor. Kasnije, kada je Holy postala ministrica, ovo pitanje je u potpunosti povučeno iz hrvatske javnosti. Neki hrvatski političari ne znaju, neki se prave da ne znaju dok se iznad hrvatskog neba stvaraju čudne mreže oblaka. Možemo se nadati da ćemo slijediti švedski primjer u kojem je ministarsvo izašlo u javnost sa priznanjem kako se radi o namjernom mjenjanju atmosfere.

8. Vojno djelovanje – sasvim je jasno da je vojno djelovanje tajno. Međutim, ne bi li trebali postaviti pitanje oko naših vojnika koji bivaju ugroženi u mirovnim misijama? Politički vrh o tome šuti, dok se mnogi saborski zastupnici žale kako ne znaju gdje naši vojnici odlaze jer o tome uopće ne dobivaju izvješća. Hrvatska je članica NATO pakta – nemamo li pravo znati gdje se nalaze američke vojne baze po Hrvatskoj? Ne. Zašto je u okolici Slunja u jednom američkom skladištu (koje je pod strogom kontrolom) osušena šuma na nekoliko kilometara? Oštećuju li takve tvari i naše zdravlje? Gdje se izvozi hrvatsko oružje i kome se prodaje? Od ulaska u NATO chemtrails tragovi su ispunili nebo. Je li to vojno djelovanje? Govori li itko od naših političara o stvaranju univerzalne vojske EU ili to također nema veze sa relativiziranjem vanjske suverenosti u svrhu pripadanja 'europskom kulturnom krugu'?

9. Školstvo i njegova privatizacija – točka o kojoj godinama nema govora, osim ako govorimo o pitanju Zdravstvenog odgoja. Govor o ulaganju u obrazovanje, znanost, kulturu i sport postalo je sporedno pitanje zbog potpisivanja i ratificiranja pretpristupnih ugovora koji predstavljaju trajno ulaganje u budućnost. (?) Obećano je kako će se mladi moći školovati u inozemstvu. (Dobar dio promidžbe o EU je utrošen na to.) Gdje su ulaganja u hrvatska sveučilišta, škole, vrtiće? Sve se više otvaraju privatni koledži koji su vrlo skupi i nedostupni hrvatskim građanima. Znanje i mogućnost školovanja sve više postaje stvar osobne novčane mogućnosti, a ne pravo koje bi trebalo biti dostupno svakom čovjeku. Događa se isti slučaj kao i kod zdravstva – sve više poprima privatizacijske oblike i biva onemogućeno većini hrvatskih građana koji vode bitku za golu egzistenciju.

10. Hrvati u BIH – svakako treba istaknuti kako su mnoge javne rasprave poticane o Hrvatima u BIH. Međutim, nitko nije zapitao kakve posljedice očekujemo po ulasku u EU, a tiču se Hrvata u BIH? Na koji način će biti regulirano dvojno državljanstvo Hrvata u BIH? Na koji način će biti regulirana njihova prava i obveze, prelasci državnih granica, pitanje dokumenata? Najavljeno je postroženje granica – hoće li EU u određenom trenutku i zatvarati vlastite granice iz određenih sigurnosnih razloga? Hoće li doći do odjeljenja hrvatskog naroda ovdje i u BIH? Nigdje nema govora o tome – niti jedan hrvatski političar ne postavlja to pitanje, nitko ne postavlja javnu raspravu. Hoćemo li u državi od pola milijarde ljudi postati 'nacionalna manjina', dok naša druga hrvatska manjina se nalazi 'izvan Europe'(BIH)?

Marijana Katalinić

Dnevno.hr

Pravednost je ključno pitanje na skoro svim područjima života. U pravosuđu, teologiji, filozofiji, socijalnoj politici, poslovnoj etici – u svemu što se odnosi na čovjeka – pravednost igra odlučujuću ulogu, no ovaj se pojam može pretvoriti u papirnatu fasadu. Filozof Ernst Topitsch je ustvrdio da su neki ključni pojmovi, koje se stoljećima visoko cijenilo i smatralo temeljnim načelima i vrijednostima, izgubili svoj normativni sadržaj[i]. Još skeptičniji je filozof Hans Kelsen: „Pokazalo se da su apsolutne vrijednosti, a napose definicije pravednosti, zapravo besadržajne formule kroz koje se može opravdati svaki društveni poredak"[ii].

1. Pravednost – širok pojam

Upravo iz tog razloga najrazličitiji interesi i pokreti sebi mogu nalijepiti etiketu „traženja više pravednosti". To je slučaj i kod uključivanja rodne perspektive u glavna društvena strujanja (gender mainstreaming). Kod zloupotrebljavanja etičkih ključnih pojmova tipično je to, da ih se koristi na najrazličitije moguće načine. Nema političke ideologije, koja na svoje stjegove nije urezivala riječi kao što su pravednost, sloboda, mir i čovjek.

Činjenica da se pojam „pravednost" može koristiti na najrazličitije moguće načine ne bi smjela dovesti do toga, da se dopusti da jedna pored druge stoje zloupotreba i ispravna upotreba. I kod rodne teorije treba pitati što se podrazumijeva pod pojmom „pravednosti". Zato ćemo ovdje iznijeti neka temeljna razmišljanja na temu „pravednosti".

2. Filozofski aspekti

Prema Platonu je pravednost prva od četiri temeljne vrline, koje proizlaze iz grčke plemićke etike. To su pravednost, hrabrost, umjerenost i mudrost. U kontekstu grčkog razmišljanja pravedan je onaj, koji se u svojoj zajednici i prema njoj ponaša primjereno. Po tome se on razlikuje od barbara. Kasnije se taj pojam uopćava i znači statički i vječni red kojemu se pravednik podvrgava. U to spada poslušnost zakonima i vjernost ugovorima. Za Platona je pravednost funkcija duše (Politeia IV, 433a). U tom smislu je javni red pravedan onda, kada u njemu svatko svoju zadaću obavlja sukladno svojim sposobnostima (usp. „suum cuique" = „svakome ono što mu pripada").

Aristotel nam daje jedno drugo tumačenje pravednosti. Ono se koristi i danas u filozofskoj etici: Opća pravednost se odnosi na pravo, koje je utvrđeno u nekoj zajednici. U tom kontekstu, iustitia legalis potiče na to, da se poštuje pravo koje je na snazi.

Postoji razlika između opće i posebne pravednosti. Ona se odnosi na međuljudske odnose. Ovdje Aristotel razlikuje distributivnu pravednost (iustitia distributiva) i izjednačujuću pravednost (iustitia commutativa). Ova posljednja se odnosi na razmjenu, na primjer pravednu cijenu za dobru robu. Razmjena je pravedna ako razmijenjena dobra imaju jednaku vrijednost, pri čemu se u moderno doba razlikuje tržišna i potrošna vrijednost. Uz ovo pristaje slika pravde kao božice s vagom u rukama.

Teže je s distributivnom pravednošću (iustitia distributiva). Što je ovdje pravedno:

Svakome ono što mu pripada prema njegovoj ljudskoj vrijednosti?

Svakome prema njegovom doprinosu ili njegovim sposobnostima doprinošenja?

Svakome prema njegovim potrebama?[iii]

U tržišno organiziranoj socijalnoj državi, na primjer, treba pokušati uskladiti sva tri elementa. Socijalistički orijentirane stranke pri tome više naglašavaju pravednost. Liberalno orijentirane stranke više će cijeniti doprinos, jer je on preduvjet za stvaranje viška, koji se može raspodijeliti. Rasprava o tome što je pravedno vodit će se temeljem takvih različitih načina gledanja i nikada ne će biti zaključena. Ona zapravo i ne smije biti zaključena, budući da povijest ne stoji na mjestu. To ipak na znači da je pravednost proizvoljna! Nju treba objasniti, argumentirati, izboriti. I to će uvijek ostati relativna pravednost.

3. Biblijsko-teološko gledanje

Helmuth von Glasenapp razlikuje između plemenskih religija s jedne i etičkih religija s druge strane. On navodi osam etičkih religija: brahmanizam ili hinduizam, đainizam, budizam, kineski univerzizam, parsizam, židovstvo, kršćanstvo i islam – redoslijedom njihova vjerojatnog nastajanja[iv]. Već sam pojam „etičke religije" pokazuje da kod tih religija etika i pravednost imaju izuzetno pozitivnu vrijednost. Ne treba previdjeti ni razlike koje među njima postoje:

Kod dalekoistočnih religija, koje Glasenapp naziva „religijama vječnog univerzalnog zakona", pravednost ukazuje uglavnom na ono što će biti poslije zemaljskog života. Pravednost se prebacuje na krug reinkarnacije, tako da se nekome može dogoditi da se ponovno rodi kao niže biće.

Zapadne religije, koje Glasenapp naziva „religijama povijesne božanske objave" (parsizam, židovstvo, kršćanstvo, islam), pridaju veliku važnost vršenju pravde u zemaljskom životu. Pravednost se vrši i poslije smrti, što nije nikakvo proturječje, nego nadopuna pravednosti koju treba vršiti na ovome svijetu.

Kod zapadnih religija treba obratiti pozornost i na odnos između zakona i milosti koji postoji u svima, samo što su naglasci različiti. U islamu je pravednost („'adl") zapovijed u okviru reda koji je zadao Alah. Alahove zapovijedi koje su zapisane u Kuranu, Suni i Šariji moraju se poštovati. Religija i organizacija društva ne mogu se razdvajati. Islam je od početka bio vjersko-politički pokret. To je shvaćanje pravednosti u smislu zakonske religije. Pravedan je onaj koji se drži Bogom danih pravila.

Biblijsko shvaćanje pravednosti stoji na drugačijim temeljima. Ne polazi od krutog zakonika kojega bi se trebalo držati. U središtu stoji osobni savez. To počinje s poviješću Izraela. Izraelov Bog za sebe bira taj narod i njega, kao svoj narod, vodi iz ropstva u slobodu. Spašenima nudi savez, koji ih povezuje s njime. Narod će ostati na slobodi samo ako ga se bude držao. Jahve je u tom odnosu nadmoćnija strana, onaj koji nudi savez. Inicijativa dolazi od Boga-Spasitelja, ali se taj Bog prigiba. On se u ljubavi obvezuje. To je Božja pravda i isključivo iz nje proizlazi biblijsko shvaćanje pravednosti. Iz toga proizlazi da ljudska pravednost nije ništa drugo do li odsjaj božanske pravednosti. Sukladno tome, Deset zapovijedi (Dekalog) nisu podrobni kazuistički shvaćeni zakoni, nego ih se može usporediti s iglom kompasa, koja pokazuje smjer kojega se treba držati. U Dekalogu postoje dvije „ploče": prva se odnosi na ljubav prema Bogu, druga na ljubav prema čovjeku. Pravednost obuhvaća obadvije ploče.

Gledano iz perspektive povijesti spasenja, Bog se držao saveza, jer Bog je pravedan. Njegova vjernost Savezu je njegova pravednost. Starozavjetni odabrani narod nije uvijek vjeran Savezu, zato gubi svoju slobodu. Posljedica je babilonsko sužanjstvo. Usprkos ljudskoj nevjeri, Bog se drži svoga Saveza s Izraelom (usp. Rimljanima 9 do 11) i taj savez ljubavi i vjernosti širi na cijelo čovječanstvo u Isusu Kristu. I pogani su pozvani imati udjela u božanskoj pravednosti u i po Isusu Kristu.

Za razumijevanje ljudske pravednosti to znači: treba se uskladiti s pravednošću koju Bog nudi Savezom i ostati vjeran. Pomoćno sredstvo u tome je Dekalog i njegove dvije „ploče" ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Biblijski, pravednost znači da se cijela zajednica treba ponašati u skladu sa Savezom i biti mu vjerna.

4. Pojedinac i zajednica

U odnosu između pojedinca i zajednice prepoznajemo specifičnost biblijskog shvaćanja pravednosti. „Vrline" Saveza sklopljenog s Bogom moraju se odražavati u međuljudskim odnosima. U tom smislu Isus tumači Dekalog u Govoru na gori i ide sve do ljubavi prema neprijateljima. Ta pravednost je „bolja" (Matej 5,20) od bilo koje vjernosti slovu zakona. U biblijskom smislu, ne može se govoriti o „pravednosti" ako se nema na umu kako odnos prema Bogu tako i odnos prema bližnjemu.

U pravnom, filozofskom, sociološkom itd. smislu, odnosno općenito, pri svakom se razmišljanju o pravednosti uzima u obzir odnos između pojedinca i zajednice[v]. Između pojedinca i zajednice mora postojati primjeren, „pravedan" odnos. To se, u standardnom djelu sjevernoameričkog filozofa Johna Rawlsa „Teorija pravednosti", događa na sljedeći način: Rawls polazi od slobode i jednakosti svih ljudi, jer to je pravedno (= individualna utemeljenost). Tome se u drugom koraku dodaje da posebnu nagradu zaslužuju svi oni koji imaju postignuća, koja koriste svim članovima zajednice. Relativna nejednakost, koja nastaje na taj način, isto je pravedna (= društvena povratna povezanost). Rawls dakle u obzir uzima interese kako pojedinca tako i zajednice[vi].

Ne ćemo dalje izlagati Rawlsovo stajalište, a još manje raspravljati o njemu. Kod Rawlsa se egzemplarno pokazuje kako kod svih razmišljanja o pravednosti treba težiti za ravnotežom između interesa pojedinca i interesa zajednice. Tamo gdje se privilegira samo jedan element – samo individualni interesi ili samo interesi zajednice – ne može biti riječi o pravednosti.

Spomenimo samo nakratko da tradicionalna društva zajednici u pravilu daju prednost pred pojedincem, dok moderna društva prvenstvo daju individualnim interesima pojedinca, njegovom osobnom razvitku i samo-ostvarivanju. (Dodajmo i to, da su iznimke marksistička i nacionalsocijalistička ideologija, koje zajednici daju prednost. I moderna Kina još je uvijek obilježena tradicionalnim shvaćanjem da zajednica ima prednost pred pojedincem.)

Kad je riječ o pravednosti, svakako treba težiti za „ravnotežom između osobnog i društvenog bića", kako je to nazvao Dietrich Bonhoeffer[vii]. Tamo gdje se u središte stavlja samo pojedinca i njegove interese, ili samo zajednicu i njezine interese, nema pravednosti, čak i ako se tvrdi suprotno.

5. Gender Mainstreaming (uključivanje rodne perspektive u glavna društvena strujanja): između anarhizma i kolektivizma

Kod uključivanja rodne perspektive u glavna društvena strujanja (gender mainstreamig) tvrdi se da svaki čovjek, neovisno o biološkom spolu, može slobodno birati svoj društveni spol. To još nije sve: tko želi promijeniti svoj biološki spol, može pokušati i to (na pr. kirurškim zahvatom). Od društva se zahtijeva ne samo da prizna taj individualni izbor, nego čak i da ga potiče. Djeci treba što je ranije moguće govoriti da zapravo nema nikakve razlike između spolova, i da svoj spol mogu po volji određivati, bio on muški, ženski, biseksualan, homoseksualan... mašti se ne postavljaju nikakve granice. Treba omogućiti samo-ostvarivanje bilo koje vrste. To se naziva „rodna pravednost". Zajednica / društvo / država ovdje postoji samo kao primatelj individualnih zahtjeva. Koja se vrsta „pravednosti" ovdje zastupa?

Analiza takvih ideja pokazuje ne samo da se pojedincu daje apsolutna prednost pred zajednicom, nego i da se posve dokida odnos između pojedinca i zajednice. U odnosu na pitanje muškog i ženskog, ovdje se propagira individualizam, još i više, čisti solipsizam, apsolutna usmjerenost na samoga sebe. Ne pita se kako bi pojedinac mogao dati svoj doprinos zajednici. Postavljaju se samo i isključivo zahtjevi protiv zajednice. Zajednica mora priznati i poticati proizvoljne prohtjeve pojedinca. Povratna veza s pitanjem kakav pozitivan doprinos pojedinac može dati zajednici uopće se ne postavlja. Zajednica, naprotiv, mora bezrezervno prihvatiti sve što pojedinac hoće.

Na taj način nastaje paradoksalna situacija koja istovremeno uključuje i individualizam i kolektivizam. Znamo da se protivnosti u krajnjim točkama dodiru.

Anarhistički individualizam                                                      Kolektivizam

proizvoljnost pojedinca                                                            ne samo jednakovrijednost, nego i jednoobraznost različitosti

neograničena sloboda izbora                                                apsolutna jednakost umjesto ravnopravnosti

individualno raspolaganje samim sobom i                            zajednica/društvo ima zadaću sve

samo-ostvarivanje ne uzimajući u obzir cjelinu                     postojeće razlike pravno i društveno ujednačiti

mnogostranost / pluralizam                                                     jedinstvo / jednoobraznost

Shvaćanje pravednosti je podvojeno: S jedne se strane smatra pravednim kada se pojedinci posve različito razvijaju i proizvoljno samo-definiraju i samo-ostvaruju. S druge strane smatra se nepravednim kada zajednica te razlike primjećuje i različito procjenjuje. Od zajednice se traži da sve proglasi jednakim i jednakovrijednim. Ona mora ignorirati razlike i poticati neograničeni individualizam, bez obzira na to što nijedan čovjek ne može živjeti izoliran, isključen iz zajednice koja ga nosi.

Tako dolazi do APSURDNIH društvenopolitičkih razvitaka i zahtjeva:

Gay i lezbijske udruge tvrde, da je spolna orijentacija čovjeka nepromjenjivo određena. Tko dokazuje da za homoseksualne osobe postoje mogućnosti promjene naziva se „šarlatanom". Istovremeno se u konceptu rodne teorije tvrdi da na rodnom području nitko nije definitivno određen, da svaki čovjek može svoju spolnu orijentaciju birati, oblikovati i mijenjati po vlastitim željama. Država pak to proturječje mora poticati i štititi.

6. Budući naraštaji

Ljudsko društvo temelji se na slijedu naraštaja. Značajno je to, da se danas mnogo govori o „pravednosti između naraštaja", ali se pri tome misli samo na raspodjelu novca „mirovinskog tereta". Ne vidi se da oni, koji su srednjih godina, od pamtivijeka – sa ili bez mirovinskih zakona – istovremeno brinu i za djecu i za starce. Državna pravila o mirovinama u razvijenim industrijskim zemljama brigu za starije naraštaje prebacuju s obitelji na cijelo društvo. Srednja generacija, koja više ne želi imati djece ili ima premalo djece, ne bi se smjela žaliti što je u opasnosti njihova vlastita mirovina, i krivnju za to ne bi smjela prebacivati na „starce". Upravo tu se nalazi neiskrenost s kojom se danas govori o pravednoj raspodjeli „tereta". Dobiva se dojam da jedni izrabljuju druge. Najavljen je rat svih protiv sviju. U rodnim teorijama nigdje se ne razmišlja o temeljnim pitanjima kao što su: Želimo li djecu? Što djeca trebaju? Što pomaže nadolazećem naraštaju da bi mogao odrastati sretno i zdravo?

Europska Unija – u interesu „modernog i ravnopravnog društva" – socijalne razlike između žena i muškaraca naziva „spolnim klišejima". Te se klišeje smatra diskriminirajućima i treba ih razgraditi[viii]. Pa ipak, samo žene mogu donositi djecu na svijet, muškarci to ne mogu. Jesu li dakle „majčinska uloga" i „očinska uloga" u budućnosti samo klišeji? Diskriminirajući klišeji? Ako jesu, za koga? Opet se zamjenjuju pojmovi „jednakovrijednost" i „jednakost". Koliko se još moramo udaljiti od elementarnih temelja ljudskoga života da bismo se posve odrekli razuma i odgovornosti, i na njihovo mjesto – u kontekstu načela užitka koje se skriva pod imenom „pravednosti" – stavili klišeje jednakosti? Pored takve „apokaliptične"[ix] nerazumnosti i neodgovornosti pojavljuje se i opasnost novih društvenih protivnih strujanja s novim zakonitostima, kakve već primjećujemo (usp. Islamizam).

Osim toga: tko ne zna točno je li muško ili žensko, nije siguran u svoj identitet. To vrijedi napose za mlade. Ljudi oslabljena identiteta osjetljiviji su za manipulaciju na području konzumacije. Oni se ne mogu oduprijeti ni pokušajima nametanja ideološkog jednoumlja. Je li prava namjera zapravo odgojiti naraštaje kojima se lako manipulira?

7. Perspektive

Sažmimo: u konceptu gender mainstreaminga (uključivanja rodne perspektive u glavna društvena strujanja), pod predznakom „pravednosti" događa se posvemašnje dokidanje onoga, što se pod tim pojmom podrazumijeva u teološkom, filozofskom i pravnom smislu, naime:

Dokida se nužna povezanost između pojedinca i zajednice.

Izjednačava se ono što je nejednako, zamjenjuje se i brka jednakopravnost i jednakost.

Od zajednice se traži priznavanje i poticanje izbora pojedinca, dok taj pojedinac sa svoje strane nije spreman dati svoj doprinos zajednici.

Rodna perspektiva počiva na iluziji. Čovjek je društveno biće i ne može postojati bez zajednice. Svaki je čovjek dijete jedne žene i jednoga muškarca – bez obzira na genetsku tehnologiju! Svaki pojedinac postoji samo temeljem svojega odnosa prema zajednici. Društvo se ne sastoji od izoliranih pojedinaca. Ono se temelji na roditeljstvu, iz kojega proizlazi svaka socijaliziranost, a ona opet počiva na spolnoj razlici između muškarca i žene. Apsolutizirati izoliranog pojedinca i razmišljati samo iz njegove perspektive je apstrakcija odvojena od stvarnosti.

U konceptu rodne teorije vadi se jezgra iz pojma pravednosti, i puni ga se novim sadržajem. Ostaje samo izvanjska ljuska. Tako nastaje jezična obmana koja služi zavaravanju ljudi. Zato je program uključivanja rodne perspektive u glavna društvena strujanja sve samo ne pravedan. On potiče na nepravedno, iluzorno i destruktivno razmišljanje i djelovanje. Rezultat je paradoksalna mješavina anarhizma i prisilnog kolektivizma koja nosi sva obilježja ideologije. Gerd Habermann konstatira: „Mnogi su građani jednostavno izgubili smisao za zajedničko društveno dobro"[x]. Odustajanje od toga puta dogodit će se tek onda, kada u zajedničkom razmišljanju ponovno počne vrijediti biblijsko shvaćanje pravednosti kao „ponašanje koje je vjerno zajednici". Tada pitanje više ne će glasiti samo: „Što ja mogu tražiti da bi drugi prema meni bili pravedni?", nego i: „Što ja mogu učiniti da pomognem zajednici, da joj služim, da prema njoj budem pravedan?" Tek kada se bude poštovalo taj polaritet, ponovno će zasjati pravednost.

[i] Usp. Ernst Topitsch, Über Leerformeln. Zur Pragmatik des Sprachgebrauchs in der Philosophie und politischen Theorie, U: Ders. (Hg.), Probleme der Wissenschaftstheorie, Wien 1960, S. 233-264.

[ii] Hans Kelsen, Was ist Gerechtigkeit?, Wien 1975, S. 18.

[iii] Usp. Kurt Wuchterl, Lehrbuch der Philosophie, Bern, 5. Aufl. 1998, S. 167.

[iv] Helmuth von Glasenapp, Die fünf Weltreligionen, Düsseldorf/Köln, 3. Aufl. 1972, S. 9.

[v] Razliku između zajednice i društva, koju je sociolog Ferdinand Tönnies (1855–1936) prvi puta profilirano razložio u svojoj knjizi „Gemeinschaft und Gesellschaft" (1. Izd. 1886.; 3. Izd. 1919.), ne možemo podrobnije objašnjavati u okviru ovoga razmišljanja. Ovdje se pod „zajednica" misli na državu, društvo i društvene strukture kao što je obitelj.

[vi] John Rawls, Eine Theorie der Gerechtigkeit, Frankfurt 1971.

[vii] Dietrich Bonhoeffer, Sanctorum Communio, Werke Band 1, München 1986, S. 48.

[viii] „Odluka Europskog parlamenta od 3. rujna 2008. o posljedicama marketinga i reklama na jednakopravnost žena i muškaraca" (2008/2038(INI)).

[ix] O sklonosti apokaliptičnom propadanju, vidi ideale, koje je još 1968. (!) u književnosti najavio Leslie A. Fiedler, američki protagonist „postmoderne": posljednje utvrde racionalizma i činjeničnoga ogorčeno brane još samo marksisti. Sada započinje nešto drugo, zato što „živimo u jednom posve drugačijem, apokaliptičkom, romantičnom i sentimentalnom vremenu, u vremenu vesele nerazumnosti, upravo proročke neodgovornosti".

[x] Gerd Habermann, „Je mehr Staat – desto weniger Kinder" u: pro. Christliches Medienmagazin, Heft 2, 2008, S. 6-8. Znak nedostatka osjećaja za zajednicu je i zahtjev homoseksualnih interesnih skupina za posvemašnjim izjednačavanjem istospolnih zajednica s brakom i obitelji, čak i u pitanjima mirovinskog prava. Istospolna partnerstva su po prirodi neplodna i nisu – poput braka – usmjerena na nadolazeće naraštaje. Kod navedenih zahtjeva riječ je dakle o iskorištavanju načela solidarnosti u korist individualnih interesa, i to iz čiste sebičnosti.

Lidija Paris

hrsvijet.net