Zamisli situaciju – putuješ poslovno, kasniš na sastanak, hotel je nepoznat, a jedina nada za brzinsko osvježenje su one moderne, staklene tuš kabine koje izgledaju kao svemirska kapsula. Tako je počela moja komedija grešaka u jednom luksuznom hotelu gdje se pokazalo da tehnologija i ja ponekad ne govorimo istim jezikom.
Sve je počelo kad sam ušla u kupaonicu i ugledala minimalističku kabinu s previše tipki, mlaznica i svjetala. Očito su tuš kabine u ovom hotelu dizajnirane za nekoga s diplomom iz robotike. Prva greška bila je pokušaj uključivanja obične mlake vode – završilo je pokretanjem masažne funkcije koja je sasvim neočekivano prskala sve osim mene. Ogledalo, pod, pa čak i moj nesretni kovčeg koji je ostao preblizu – sve je bilo mokro.
Zatim sam stala nasred tuš kabine i zatvorila vrata. Tada sam shvatila da su se automatski zaključala. Nisam mogla izaći, nisam mogla pronaći isključivanje vode, a jedino što se uključilo bio je Bluetooth zvučnik koji je, iz nekog razloga, pustio jazz glazbu. Nikad u životu nisam osjećala toliku paniku dok mi je saksofon svirao na najjače, a hladna voda padala po meni iz neočekivanog kuta.
Naravno, kako to već ide, svi moji ručnici ostali su izvan tuš kabine u tom trenutku. Kad sam napokon pronašla gumb za zaustavljanje tuša, sve je prestalo raditi. Jedina opcija bila je stajati gola, tresući se, i moliti se da netko čuje moje kucanje. Nakon deset minuta improviziranog Morse koda, spasio me recepcioner. Bio je izuzetno profesionalan, iako sam mu se pojavila umotana u zavjesu za tuširanje kao grčka statua.
Nakon svega, dobila sam besplatni doručak i smještajnu nadoknadu. Rekli su da su njihove tuš kabine najnoviji model iz Švedske – osobno bih ih radije vidjela u muzeju moderne umjetnosti nego u funkciji. Danas, kad rezerviram hotel, prvo pitam: “Ima li tuš kabina gumb ON/OFF ili diplomu iz elektrotehnike?”