Postoje uredi gdje zaposlenici mogu raditi naporne, možda čak i dosadne poslove s lakoćom. Ne žale se, ne kritiziraju gazdu, ne pljuju po šefu, a znate li razlog? Imaju kvalitetne uredske stolice. Sad ćete mi reći da izmišljam i da ovo ne može biti istina, no ja vas uvjeravam da jest.
Jedna moja prijateljica iz Osijeka je živjela i radila u Zagrebu za poznatu novinarsku kuću. Sjećam se njezinog ureda u redakciji tih kasnih devedesetih. Blago rečeno užas. Smrdjelo je po dimu cigareta, uredske stolice su izgledale kao da su ih pronašli na otpadu. Sve je nekako bilo prljavo, požutjelo i ljudi su bili obučeni kao da su po kući, ali svaki tren će ih netko pozvati da pomognu iskrcati drva za ogrjev. Da ste tek vidjeli te uredske stolice, uf.
Odjednom ih je kupila strana novinarska kuća, nekakav grupacija tiskovina i uslijedila je mala revolucija. Gradilo se, preuređivalo i dugo vremena je sve bilo zatvoreno. Radilo se od kuće i sjećam se kako je tada to bilo nečuveno. Odjednom novi blistavi prostor. Po noći su im uredi toliko svijetlili da se vidjelo s drugog raskrižja, a i mogle su se vidjeti i uredske stolice. Više nije bilo onih užasnih roleta na prozorima već velike staklene plohe bez zavjesa.
I nazove me moja prijateljica da dođem vidjeti to novo svjetsko čudo u redakciji. Zaista predivan namještaj, čist i uredan prostor i kreativni detalji u raznim kutovima. Najviše me oduševilo kako su pronašli rješenje za svaki pojedinačni ured koji je zapravo dio jednog otvorenog prostora. Moja je prijateljica imala jedan predivan stol u boji svijetlog drva i dvije uredske stolice, no različite. Jednu onako klasičnu, ali od drva i drugu kao vreću na kojoj je mogao sjediti gost ili ona ako joj se ne da sjediti u ukočenom položaju. Kakva ljepota prostora! Više nisu dolazili obučeni u pidžame.